Proteklih nekoliko nedjelja došašća odlomci iz evanđelja stavljali su pred nas lik Ivana Krstitelja, koji je uzor vrijedan divljenja. Ivan Krstitelj bio je i više nego prorok, veliki propovjednik, ali i isposnik čiji je način života veoma teško nasljedovati. Stoga, sve ako i nastojimo slušati i izvršavati Ivanov poziv na obraćenje i spremno čekati naviješteni dolazak Isusa Krista teško se možemo poistovjetiti s tako izuzetnim likom. Nismo svi nadareni i neustrašivi propovjednici niti na nam svima baš dobro stoji odjeća od devine dlake, a ni svačiji želudac nije gostoljubiv prema skakavcima i divljem medu. Uglavnom smo prosječne osobe složenih odnosa i promjenljivih emocija.

Možda nam zato današnje evanđelje stavlja pred oči jedan drugi veliki lik koji nas ne osvaja ni jednom jedinom rječju, nego svojom šutnjom, sumnjom, vjerom, kolebanjem i odvažnošću. Radi se o Josipu, Marijinu zaručniku, čija je uloga u Isusovu rođenju istodobno i sporedna i nezmjenjiva.

Ime Josip spominje se četiri puta u današnjem Evanđelju.

Prvi put Josip se spominje jednostavno kao čovjek s kojim je zaručena Isusova majka Marija, koja se našla  trudna po Duhu Svetomu prije nego što su njih dvoje započeli zajedno živjeti kao muž i žena. Time se želi jasno reći da Josip nije Isusov tjelesni otac.  Za bolje razumijevanje ove stiuacije treba reći i to da ovo prvo spominjanje Josipa u današnjem odlomku nije ujedno prvo spominjanje Josipa u Evanđelju po Mateju uopće. On je prethodno spomenut u Mt 1,16 na kraju Isusova rodosovlja, da bi se istaklo, kako Josip, premda nije njegov tjelesni otac, osigurava Isusu zakonito sinovstvo u ljudskom društvu.  Time je označena njegova uloga u otajstvu Kristova utjelovljenja, a u današnjem odlomku govori se o drami koja se pri tome odigravala u Josipovoj duši.

Drugi put Josip se naziva Marijinim mužem, pravednikom koji svoju trudnu ženu nije htio izvrgnuti sramoti, nego je  naumio da je potajice napusti. Radi se o veoma dramatičnoj situaciji koja potvrđuje kako je Josip  znao da on nije otac djeteta koje nosi njegova žena Marija, ali nije naravno znao ništa o začeću po Duhu Svetomu. Jedini  je njegov zaključak da je Marija, dok je bila s njime zaručena, učinila preljub za koji je po Zakonu propisana smrtna kazna. Josip je razapet između njegove očigledne ljubavi prema Mariji, boli koju mu je prouzrokavala njezina izvanbračna trudnoća i pravednosti koja nalaže da se onaj tko počini preljub kazni smrću. U takvoj situaciji Josip, koji u  ovom trenutku nije spreman primiti u svoj život ženu s tuđim djetetom, donosi jedinu drugu odluku koja spašava život. On će Mariju potajice napustiti i tako će u očima javnosti  koja misliti da Marija nosi njegovo dijete ispasti kao nepošten čovjek koji napušta svoju trudnu ženu. Ali Josip je spreman nositi na sebi tu krivnju, samo da spasi život Marije, a s njom i djeteta koje nosi. Ono što Josip još nije spreman već smo rekli: on nije spreman prihvatiti za ženu osobu s djetetom koje nije njegovo.

U trećem spominjanju Josipova imena događa se velika promjena. Josip sam po sebi i okružen pravilima društva u kojem živi ne može učiniti iskorak vjere kojom bi prihvatio dotada nečuveni događaj začeća po Duhu Svetomu. Stoga mu se u snu javlja anđeo Božji. San je legitimno pa čak i povlašteno stanje u kojem se Bog obraća čovjeku. Dok je budan, čovjek je ograničen mnogočime, a posebno ljudskimo obzirima. Njegovo ponašanje uvjetovano je onim što će tko vidjeti i reći. U tome smislu san je područje veće slobode, iskrenijeg izricanja osjećaja i želja, pa tako i stanje u kojem se lakše čuje što Bog progovara našemu srcu. U takvom stanju Josip dobiva anđeosku pouku koja ga poziva na slobodu od straha, objavljuje mu da je ono što je u Mariji začeto doista od Duha Svetoga. To osnažuje njegovu vjeru u Marijinu čestitost i hrani njihovu međusobnu ljubav. Josipu je dana i vlast da djetetu koje će Marija roditi dade ime što znači da Bog svoga Sina povjerava ljudskom Josipovu očinstvu.

Četvri put Josip se spominje kao probuđen čovjek koji vrši ono što mu je u snu naredio anđeo Gospodnji. San je doista sve ono što smo maloprije rekli: i područje slobode i stanje u kojem se bolje čuje Božji glas kao i želje vlastitoga srca. Ali uza sve to san je ipak pasivno stanje. Ako se ništa ne učini, san ostaje samo san.

Stoga se nerijetko događa da čovjeka probudi upravo san. Svi imamo to iskustvo da smo se probudili u snu, a kao vjernici u tome možemo prepoznati Božji prst. Upravo to dogodilo se sa svetim Josipm. On je htio u svoj život primiti i Mariju i njezino dijete, ali mu je zarobljenu ograničenošću osobnog iskustva, gologa razuma i očekivanja društva bilo potrebno da ga za ispravno djelovanje probudi san.

Zasigurno se u mnogim životnim situacijama možemo poistovjetiti s Josipom. U dubinu našega srca Bog nam govori što je ispravno i htjeli bismo to i učiniti, ali nas ljudske brige i buka svijeta smete i zarobi dotle da ne govorimo i činimo ono što bismo doista htjeli. Naš san je biti potpuno vjeran Bogu, abrahamovski mu vjerovati i nadati se protiv svake nade. Naš san je da u naš život uđe Marija s Isusom Božjim sinom začetom po Duhu Svetomu, jedinim Spasiteljem ljudskoga roda. Neka nas taj san probudi da tako doista i živimo.

Fra Domagoj Runje

Gospodine!
Neka tvoja ljubav ispuni moje srce.
Neka tvoja dobrota pokreće moja djela.
Nek tvoj mir bdije nada mnom.
Nek tvoja moć uzdržava moj život.
Nek tvoje oko nadzire moje korake.
Nek mi tvoja riječ bude zaštita i oslonac.
Nek me tvoja ruka brani od svake opasnosti.
Nek me tvoje milosrđe približi svakom čovjeku.
Nek me tvoja veličina potiče na velikodušnost.
Nek me tvoja mudrost uči dobrim djelima.
Nek me tvoja radost navodi da druge darujem radošću.
Neka tvoji putevi usmjeruju moje življenje.
Neka tvoja vjernost bude za me uzor, a tvoje utjelovljenje razlog mom trajnom zahvaljivanju i ljubavi…

Molitva bl. Djevici Mariji za obitelj

Bože, od kojega dolazi svako očinstvo na nebu i na zemlji,
Oče, koji si Ljubav i Život,
učini da svaka ljudska obitelj na zemlji,
po tvome Sinu, rođenu od žene,
i po Duhu Svetome,
postane izvorom božanske ljubavi
i istinskim svetištem života za uvijek nove naraštaje.
Neka tvoja milost vodi misli i djela supružnika
na dobro njihovih obitelji i svih obitelji na svijetu.


Daj da mladi naraštaji u obitelji nađu
snažnu potporu za čovječnost i rast u istini i ljubavi.
Neka ljubav, osnažena milošću sakramenta ženidbe,
bude jača od svake nemoći i kušnjâ
koje zahvaćaju naše obitelji.


Molimo te za zagovor svete Nazaretske obitelji,
da Crkva u svim narodima na zemlji,
može plodonosno ispuniti svoje poslanje
u obitelji i po obitelji,
po Kristu našem Gospodinu,
koji je put, istina i život,
u vijeke vjekova. Amen.

Molitva na V. redovitoj biskupskoj sinodi, »Kršćanska obitelj«, 1980.

Gdje si danas bio, Bartimeju?

 „Bijah u svijetu gladi i straha i tame.
Bijah pored puta kojeg očajem nazvah.
Odbačen bijah, kao netko za kojeg popravka nema.“

 Što si danas čuo, Bartimeju?

 „Čuh bol onih koji vape za pravdom.
Čuh bol onih koji plaču za mirom.
Čuh da netko je blizu koji slobodu nosi.“ 

Što danas trebaš, Bartimeju? 

„Trebam znati da radost može iz pepela ustati.
Trebam znati da nada može iz tuge se dignuti.
Trebam vidjeti sunce kako dodiruje jesenji list.“

 Što si danas radio, Bartimeju? 

„Zazvao sam Sina Davidovog koji dolazi spasiti nas.
Zazvao sam Onog koji milost besplatno daje.
Zazvao sam Onog čija je moć otvorila grob moj.“ 

Kamo danas ideš, Bartimeju? 

„Biti s Kristom dok donosi nove dane svijetu.
Slijediti Onog koji mi je podario novi vid.
Dijeliti sa svim Božjim narodom ovaj novi život.“

 (A Poetic Kind Of Place, Andrew King's Lectionary Weblog)

Crkvene tjedne novine biskupije München-Freising koje su tiskane s nadnevkom za 4. listopada 2015. donose na naslovnici sliku sv. Franje i naslov "Moliti s Franjom". Ispod naslova stoji napisano: Kako u duhu Sveca iz Asiza možemo moliti. To nam  objašnjava kapucinski provincijal Marinus Parzinger. Cijeli članak donesen je na str. 31. i donosimo ga u hrvatskom prijevodu za čitaoce našega Portala.

Moliti sa svetim Franjom

Franjo je rođen 1181/82. kao sin trgovca iz Asiza i umro je 3. listopada 1226. blizu Porcijunkule-kapele, prvobitnog mjesta franjevačkog Reda. Kod krštenja je dobio ime Ivan. Ipak, njegov otac koji je usko trgovao i imao kontakte s Francuskom i koji je volio francusku kulturu i način života, prozvao je svoga sina imenom "Francesco" ("mali Francuz").On je trebao poći roditeljskim stopama i preuzeti jednoga dana trgovinu sa suknom. 1202. godine uvučen je u rat protiv susjednog grada Perugie. Umjesto slave kojoj se nadao i časti za kojom je čeznuo, Franjo je dospio u zarobljeništvo i obolio je. Nakon povratka u svoj zavičaj on više nije znao što bi sa svojim životom. Sve više i više je zapuštao svoje zadaće u roditeljskom poduzetništvu. Nekoliko puta poklanjao je skupe tkanine siromasima i potrebnima. Na taj način je izazvao srdžbu kod svoga oca. 1206. godine došlo je konačno do prekida: pred biskupom Asiza Franjo se odijelio od svoga oca i odrekao se baštine. Sada je "Poverelo" ("mali siromah") započeo novi život: opredijelio se za monaški pokornički ideal, molitvu i strogo odricanje i popravljao je srušene kapele. Uskoro su mu se pridružili drugovi i malo-pomalo nastao je novi Red.

Franjo – čovjek koji moli

Molitva je disanje duše, i ona pripada svakom kršćaninu. Kod sv. Franje jasno je, kako molitva obilježava njegov život i obratno. Niti Franjo niti Klara, oboje utemeljitelji Redova iz Asiza, nisu razvili nauku o molitvi.
Franjo nas ohrabruje, da idemo vlastitim putom, da slijedimo vlastito srce, da budemo budni i otvoreni za Božji nalog.
Franjo se nadahnjuje Svetim pismom. On te riječi primjenjuje na sebe i dopušta da one djeluju na njega. Preuzima djelove iz liturgije i proširuje ih u svojim molitvama. On moli ustrajno u jednostavnim riječima. Predajom je sačuvano da je cijelu noć zazivao Boga: Bog moj i sve moj! – Deus meus et omnia!
Prvi životopisac Toma Čelanski piše: "Nije se samo činilo kao da svojim bićem moli, nego kao da se sav pretvorio u molitvu." Sve što Franjo čini, kako se odlučuje, kako radi i propovijeda, uvučeno je u atmosferu molitve.

Franjo – tražitelj Boga

Život Poverela nezamisliv je bez Boga, točke odnosa njegova života. S prvom braćom on moli malu molitvu poziva: "Gospodine Bože, Oče svetosti, molimo te, da nam radi svoga milosrđa pokažeš, što trebamo činiti." Za što sam ja? Što da počnem sa svojim životom?
Prethodi vrijeme kriza – rat, tamnica, bolest – i tama. Franjo moli za svjetlo na putu. On doživljava kako mu tišina čini dobro. U šumi, u malim, samotnim kapelama bistri mu se pogled, spoznaje sebe u ogledalu svoje duše. U isto vrijeme dobiva pogled za siromašne ljude. Konačno gleda na raspelo  u Sv. Damjanu i moli:
"Svevišnji, slavni Bože,
prosvijetli tamu moga srca,
i podaj mi ispravnu vjeru,
jasno ufanje i savršenu ljubav,
mudrost i spoznaju, o Gospodine,
da ispunim tvoj sveti i istinski nalog."

S raspela prima Isusov nalog: "Zar ne vidiš kako se moja kuća ruši, idi i popravi je!"

Upitaj se kod molitve:
Što se ruši, tko trpi, i kako bih ja mogao pomoći?

Život i molitva – Molitva i život

Franjo moli konkretno: kad bi ugledao križ ili crkvu, naklonio bi se i govorio:
 "Klanjamo ti se, Gospodine Isuse Kriste,
ovdje i po svim crkvama tvojim,
koje su po cijelome svijetu,
i blagoslivljamo te,
jer si po svome svetom križu otkupio svijet.

"Ako radi, tada je kod njega tako, da pazi kako se duh molitve, i budnosti za Boga ne ugasi. On ne zapada ni u mlitavost ni u stres. Franjo pokazuje svoju radost i zahvalnost. Na brdu Alverni gdje se povukao na duhovne vježbe, slavi Gospodina jednostavnim rječima:

Ti si svet Gospodine,
Bog jedini, koji činiš divna djela.

Ti si jak, ti si velik,
ti si svevišnji, ti si svemoguć,
ti Sveti Oče, kralju neba i zemlje.

Ti si trojstveni i jedini Gospodin,
Bog nad bogovima:

Ti si dobro, svako dobro
najviše dobro,
živi i pravi, Gospodin Bog.

Ti si ljubav, milosrđe;
ti si mudrost, ti poniznost,
ti si strpljivost, ti ljepota,
ti si blagost, ti sigurnost,
ti si spokoj, ti si radost,
ti si naša nada i veselje,
ti si pravda, ti si umjerenost,
ti si sve naše bogatstvo do izobilja.
Ti si ljepota, ti si blagost;
ti si zaštitnik,
ti si naš čuvar i branitelj,
ti si zaklon, ti si rashlada.
Ti si naše ufanje,
ti si naša vjera,
ti si naša ljubav,
ti si sva naša slatkoća,
ti si naš život vječni,
o Gospodine silni i čudesni,
svemogući Bože, milosrdni Spasitelju.

Priredio: Fra Jozo Župić

Molitva srca

Draga braćo i sestre!

Još smo uvijek obasjani svjetlom blagdana Uznesenja Marijina na nebo, koje – kao što sam rekao – je blagdan nade. Marija je prispjela u raj i to je naše određenje: svi možemo doći u raj. Pitanje je samo kako. Marija je ondje došla; ona – kaže se u Evanđelju – je ona „što povjerova da će se ispuniti što [joj] je rečeno od Gospodina" (Lk 1, 45). Dakle Marija je povjerovala, pouzdala se u Boga, ušla je svojom voljom u volju Gospodinovu i tako je bila upravo na vrlo izravnom putu, na putu prema raju. Vjerovati, uzdati se u Gospodina, ući u njegovu volju: to je bitni pravac.

Danas ne želim govoriti o čitavom tom putu vjere, već samo o jednom malom aspektu molitvenog života koji je život doticaja s Bogom, to jest o meditaciji. A što je meditacija? To znači "spominjati se" onoga što nam je Bog učinio i ne zaboraviti mnogih njegovih dobročinstava (usp. Ps 103, 2b). Često vidimo samo negativne stvari; moramo u svojem sjećanju čuvati i pozitivne stvari, darove koje nam je Bog dao, biti pozorni na pozitivne znakove koji dolaze od Boga i spominjati ih se. Dakle, govorimo o jednoj vrsti molitve koja se u kršćanskoj tradiciji naziva "molitva srca". Mi obično poznajemo molitvu riječima; u toj molitvi naravno moraju biti prisutni i um i srce, ali ono o čemu danas govorimo jest jedna meditacija koja nije razmatranje riječima, već uspostava doticaja našega srca s Božjim srcem. A Marija je tu jedan vrlo realan uzor. Evanđelista Luka, više put, ponavlja da Marija "u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu" (2, 19; usp. 2, 51b). Onaj koji nešto čuva to ne zaboravlja. Marija je pozorna prema onome što joj je Gospodin rekao i učinio, i razmišlja, to jest dolazi u kontakt s raznim stvarima, produbljuje ih u svome srcu. Ona koja je, dakle, "povjerovala" u Anđelovo navještenje i pristala da se po njoj Vječna riječ Svevišnjega utjelovi, također je prihvatila u svojem srcu divno čudo onoga ljudsko-božanskog rođenja, razmatrala je o tome, zadržavala se u razmišljanju o onome što Bog u njoj izvodi, da bi prihvatila Božju volju o svojem životu te na nju odgovorila. Otajstvo utjelovljenja Sina Božjega i Marijina majčinstva je tako veliko da zahtijeva jedan proces interiorizacije u kojem će se to otajstvo pokušati dublje shvatiti, protumačiti njegovo značenje, shvatiti njegove posljedice i implikacije. Tako je, iz dana u dan, u tišini običnog života, Marija nastavila pohranjivati u svojemu srcu kasnije čudesne događaje kojima je bila svjedokom, sve do krajnje kušnje križa i slave uskrsnuća. Marija je u punini živjela svoj život, svoje svakodnevne obaveze, svoje poslanje, ali je znala sačuvati u sebi nutarnji prostor za razmišljanje o Božjoj riječi i volji, o onomu što se u njoj zbiva, o otajstvima života svoga Sina.

U životu nas upravo guše mnogi poslovi i obaveze, brige i problemi; često čovjek teži tome da mu dan bude potpuno ispunjen tako da nema ni trenutka za zastati u razmišljanju i hraniti svoj duhovni život. Marija nas uči koliko je nužno pronaći u danu trenutke za sabranost u tišini i razmišljati o onome što nas je Gospodin poučio, o tome kako je prisutan i djeluje u našemu životu: riječju, učini nas da budemo kadri zastati i razmatrati. Sveti Augustin uspoređuje razmatranje o Božjim otajstvima s blagovanjem hrane i koristi glagol koji se ponavlja u čitavoj kršćanskoj tradiciji: to je glagol "preživati". Božja otajstva moraju se neprestano razlijegati u našem srcu da nam postanu bliska, da vode naš život, da nas hrane kao što to čini hrana koja nam je neophodna za preživljavanje. A sveti Bonaventura, govoreći o riječima Svetog pisma kaže da "ih treba uvijek prežvakavati kako bi se gorljivim prianjanjem duše uzmogle usaditi u našem srcu" (Coll. In Hex, izd. Quaracchi 1934., str. 218). Razmatrati znači, dakle, stvarati u nama stanje sabranosti, nutarnje šutnje, da bi razmišljali, asimilirali otajstva naše vjere i ono što Bog izvodi u nama; to možemo činiti na razne načine, primjerice, tako da uzmemo neki kratak ulomak Svetog pisma – isprva će biti lakše koristiti neko od Evanđelja, Djela apostolska ili poslanice, odnosno neki tekst nekog duhovnog autora, a po mogućnosti može se posavjetovati u vezi s tim s ispovjednikom ili duhovnim vođom – čitamo ga i razmišljamo o pročitanom, zadržimo se na njemu, nastojimo ga shvatiti, otvoriti svoj duh onomu što nam Gospodin želi reći i poučiti nas. I sveta krunica je meditacija: ponavljajući Zdravomarije pozvani smo iznova razmišljati i razmatrati o pojedinom otajstvu krunice. Ali možemo se također zaustaviti na nekom snažnom duhovnom iskustvu, na riječima koje su nam se utisnule u pamet tijekom sudjelovanja na nedjeljnoj euharistiji. Vidite, dakle, mnogi su načini da razmišljamo i uspostavimo doticaj s Bogom i približimo se Bogu i, na taj način, budemo na putu prema raju.

Dragi prijatelji, ustrajnost u posvećivanju vremena Bogu je od temeljne važnosti za duhovni rast; sam će nam Gospodin udijeliti dar da uživamo njegova otajstva, njegove riječi, njegovu prisutnost i djelovanje; osjetiti kako je lijepo kada Bog razgovara s nama; dat će nam dublje shvatiti od nas. To, u konačnici, upravo i jeste svrha meditacije: predavati se uvijek u Božje ruke s povjerenjem i ljubavlju, sigurni da ćemo samo čineći njegovu volju biti uistinu sretni.

(Na općoj audijenciji,  srijeda, 17. kolovoza 2011.)

 

Marija moli.
Njezina je molitva pjesma.
Ne čujemo nikakvu molbu,
tek hvalu i zahvalu.
Ovdje moli čovjek
koji je smio iskusiti
veličinu Božju.
Zato i prva riječ glasi:
"Veliča duša moja Gospodina."
To znači doslovno: Učini ga velikim!
Ti uopće ne možeš misliti
dovoljno veliko o njemu.
On je uvijek – još veći!

"I veselim se zbog Boga",
i moram tu radost izvikati.
Jer ja sam tek jednostavno,
nevažno stvorenje.
Ali Bog me poznaje –
i vidi me.

I kad promatramo naš život:
Koliko je "velikih djela učinio"
u bezbrojnim malenostima.
"Njegovo milosrđe nikada ne prestaje."
Kad bi naši grijesi bili crveni poput šarlaha –
Bog je milosrdan.
On ima srce – za sve nas.

Marija zna za Božju blizinu
u svom osobnom životu.
Ona spoznaje Boga
i kao gospodara povijesti.
Ljudi se doduše prse
čašću, bogatstvom i moću.
No na koncu – odlaze prazni.
Od njihove veličine – ništa ne ostaje.

Jer velik je za Mariju – samo Bog!
On stoji na strani malih.
Njegova su braća i sestre siromašni,
gladni i pritisnuti.
Njima pripada njegovo kraljevstvo.
Marija završava svoju molitvu
riječju proroka Izaije (41,8-10):
"Bog prihvaća svog slugu",
on ne zapušta svoju zajednicu.
Jer Bog je Bog vjeran:
"Ja sam te izabrao – ti!
Ne boj se. Ja sam s tobom!
Ja te jačam. Ja ti pomažem!
Ja te držim čvrsto u svojoj pobjedničkoj desnici!"
Smisao našeg života
i smisao jedne zajednice mora biti:
zahvalno svjedočiti o tom Bogu,
koji nas vodi i povezuje.

(Iz: Theo Schmidkonz: Marija – Osoba vjere)

Usnih san: Anđeo me povede na neko tihom svjetlošću obasjano groblje. Bijaše tjeskobno. Vodio me između grobova i pokretom ruke nukao me da čitam natpise na njima. Bili su sve ovakvi zapisi: živio tri godine i šest mjeseci, živio sedamnaest dana, živio četiri mjeseca i dva dana, živio dvanaest godina, živio pedeset i tri minute.
- Zašto si me doveo na ovo dječje groblje? upitah ga zgranuto. A groblje bijaše nepregledno.
- Ovo nije dječje groblje - reče mi. - Ovdje počivaju odrasli ljudi.
- Pogledaj što piše - upozorih ga na natpise. On se bolno osmjehnu.
- Znam - reče. - Piše koliko su vremena posvetili drugima, koliko su voljeli. Jer samo su toliko živjeli.

Stjepan Lice

Blagdan Preobraženja se slavi usred ljeta, u vrijeme koje nam je često dano za opuštanje i sakupljanje snage, možda za putovanja i nova iskustva ili čak za nove spoznaje i životne promjene. To je vrijeme koje nas – ako ga svjesno iskoristimo – može otvoriti za pojedine stvari, koje nam u svakodnevici izmiču ili ih ne opažamo. To je i vrijeme u kojem bivamo obdareni nekim novim iskustvima. Poželimo ostati na lijepim mjestima, za kojima ćemo kasnije čeznuti i poželjeti im se vratiti. Zbog toga je važno svjesno njegovati uspomene na ljude koje smo upoznali i iskustva koja smo proživjeli. Ne možemo ih zadržati, no one će nam služiti kao oslonac i uporište kada se opet vratimo u tmurnost svakidašnjice. Zapleteni u tepih našeg života, oni će ga obogaćivati šarenim bojama i pružati nam sigurnost – ponajprije u pogledu na protekle životne trenutke – da naš život ima konačni i trajni smisao, te će nas jačati u iskustvima patnje i neutješnosti.
Slično tome je za Isusove učenike bilo iskustvo preobraženja na planini. Planine su, pored pustinje, izuzetno značajno mjesto Božje blizine i susreta s Bogom. Kao što su planine uzdignute iznad krajolika, tako su i uzastopni susreti s Bogom uzdignuti iz svakodnevice kao iskustva u kojima Bog sam na trenutak proširuje ograničenu čovjekovu perspektivu – kao dokaz i spoznaju trajnog veličanstva. Isusovo preobraženje nam kazuje da je Svjetlo Božje naša budućnost i da je ono snažnije od iskustava patnje i smrti. Njegovo nas preobraženje ohrabruje da se pouzdamo u Isusov život, iako je završio na križu. Isusove učenike čeka još mnogo nevolja, strahova i patnji, no oni ipak na brdu preobraženja istodobno već upućuju svoj pogled naprijed, prema brdu
Uskrsnuća. Utoliko je poruka Preobraženja zapravo anticipirana Uskršnja poruka. Ona nam pruža pomoć u prevladavanju teških životnih trenutaka, kada smo vođeni saznanjem da nas Bog vodi i prihvaća kao svoju ljubljenu kćer, svog ljubljenog sina. Na takav način ćemo se lakše boriti protiv poteškoća i možda ćemo ono što nas opterećuje moći sagledati iz jedne nove, kreativne perspektive. Takve trenutke preobraženja ne možemo iznuditi. Možemo biti otvoreni prema njima, no oni ostaju dar, koji neočekivano prodire u naš život, i čija nas nepredvidljivost možda čak i plaši. Mogu se očitovati kao vrhunski emocionalni doživljaji, ali i kao jednostavan osjećaj jedinstva sa samim sobom i sa Bogom, osjećaj da smo obavijeni njegovom ljubavlju, njegovom radošću i mirom.
Neka nas Bog, naročito u vrijeme ljeta, obdari takvim trenucima, u kojima će nas Božja pomoć i blizina obasjati kao sjajno, neočekivano svjetlo.

(virc.at)

Došaće - obraćenje

Tjelesni čovjek, koji poznaje samo zemlju, srebrom rječitosti i zlatom znanja sebi gradi kumire lakomosti i taštine, a to su djela tame. Naime, lakomost, lišena svjetla siromaštva, poput krtice kopa zemlju i voli zemaljske stvari. A taština, slična šišmišu, dok se raduje "ljudskome danu", ne vidi božanski dan; jer njena krila, tj. djela kojima bi mogla letjeti na nebo, zategnuta su za stopala, odnosno privezana su za putene strasti; i doista, žudi da bude viđena i hvaljena od ljudi. Jao, koliki propovjednici i velikodostojnici našeg vremena rječitošću i znanjem, kojima ih je Bog obdario, grade sebi kumire i štuju ih. Nastoje se obogatiti, biti cijenjeni, da ih zovu: rabbi, učitelju, te da ih pozdravljaju na trgovima (usp. Mt 23, 7). Ali u onaj dan, tj. u prosvjetljenju milosti, za koji je rečeno "dan se približi", čovjek odlaže kumire koji ne vide svjetlost i koji predstavljaju djela tame. Tada će se ispuniti ono: "Zaodjenimo se oružjem svjetlosti" (Rim 13, 12). O tome Izaija kaže: "Probudi se! Probudi se!  Odjeni se snagom, Sione! Odjeni se najsjajnijim haljinama, Jeruzaleme, grade sveti" (Iz 52, 1). Sion i Jeruzalem simboliziraju dušu koja griješeći postaje ropkinja đavla, dok se činom pokore oslobađa i uzdiže u visine. Uzdigni se, stoga, kajanjem, uzdigni se ispovijeđu, odjeni se snagom konačne postojanosti, odjeni odjeću svoje slave, tj. dvostruke ljubavi, i tako ćeš biti grad Duha Svetoga."Kao po danu pristojno hodimo" (Rim 13, 13). Izaija kaže: "A tebe obasjava Jahve, i Slava se njegova javlja nad tobom. K tvojoj svjetlosti koračaju narodi i kraljevi k istoku tvoga sjaja" (Iz 60, 23). Narodi su osjećaji u tijelu; kraljevi su strasti duha. Oni će koračati u svjetlu čestita držanja, a ovi u sjaju čistoće, kad čovječja duša bude obasjana slavom od Boga. "Ne u pijankama i pijančevanjima" (Rim 13, 13). Izaija kaže: "Oni posrću od vina, teturaju od žestoka pića: svećenici i proroci od žestoka pića posrću; omami ih vino; teturaju od žestoka pića, posrću u viđenjima, ljuljaju se sudeći. Svi su stolovi puni gnusnih bljuvotina, nigdje čista mjesta nema" (Iz 28, 7-8). "Ne u priležništvima i razvratnostima" (Rim 13, 13). Izaija veli: "Ona će biti jazbina čagljima, ležaj nojevima" itd. "Ne u svađi i ljubomoru" (Rim 13, 13). Izaija: "Svatko jede meso svoga susjeda" (Iz 9, 19), tj. pobjesnjet će na svoga bližnjega, svađom i ljubomorom. "Manaše Efrajima, Efrajim Manašea": laici će se boriti protiv klerika, a klerici protiv laika; "obojica zajedno protiv Jude" (isto), tj. protiv vjernika. "Nego, zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom" (Rim 13, 14). A Izaija veli: "Jer me odjenu haljinom spasenja" (Iz 61, 10), tj. Isusom Kristom. "Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste" (Gal 3, 27). Predraga braćo i sestre, molimo ga odano da promijeni mjesec, da izmijeni cijelu našu dušu u krv kajanja kojim, odbacivši djela tame, zaslužujemo ići po danu, da se zaodjenemo Njime koji je blagoslovljen u vijeke vjekova. Amen.

Presveto Trojstvo! Temeljna, glavna, najveća istina naše vjere! Bog u kojega vjerujemo, kojemu se klanjamo, kojega ljubimo... Trojstvo, a u isto vrijeme Jedinstvo – Jedinstvo, a opet Trojstvo! Tko da ga pronikne, tko li mu je ravan? „Ako shvaćaš to nije Bog“ (sv. Augustin). Ali mi vjernici „kušamo ono u što vjerujemo“ (sv. Grgur Nisenski).

Crkvena predaja donosi nam jednu priču o sv. Augustinu i njegovom razmišljanju, iskustvu o Presvetom Trojstvu. Glasi ovako: „Jednom prilikom dok je šetao uz more, sv. Augustin je razmišljao o najvećoj istini kršćanske vjere – Presvetome Trojstvu. 'Kako to', pitao se, 'Trojica, a opet Jedan, Jedan, a opet Trojica!' Tako hodajući, susreo je jednoga dječaka koji je, tik uz more, iskopao jednu rupicu i s još manjom školjkicom pokušavao preliti veliko more u malu rupu. Augustin, pomalo iznenađen, upita: 'Što to radiš?', a dječak će: 'Prelijevam more u ovu rupu'. Iznenađen njegovim odgovorom, Augustin ponovno upita: 'Kako misliš tako veliko more preliti u tako malu rupu i k tomu još s tom školjkicom?' Dječak odlučno postavi protupitanje: 'A, o čemu ti sada razmišljaš?' Augustin odgovori: 'O Presvetome Trojstvu!' 'Prije ću ja', na to će dječak, 'preliti ovo veliko more u ovu malu rupu, nego što ćeš ti shvatiti to o čemu razmišljaš!'“

Priča dalje kaže kako je Augustin nastavio hodati s mislima usredotočenim na dječaka i na riječi koje mu je uputio. Nakon kratkoga vremena, prema predaji, shvatio je kako se susreo s anđelom kojega mu je, upravo, Trojedini Bog poslao i tako odgovorio na njegovo razmišljanje.

Augustin je znao da ne zna, shvatio da ne može shvatiti, razumio da ne razumije! Zato je i napisao riječi koje sam stavio na početak: „Ako shvaćaš, to nije Bog!“ Boga ne možemo u potpunosti shvatiti, niti do kraja razumjeti, ali u Njega možemo vjerovati – vjerom koja je protkana razumom! Trojstvo je najveće otajstvo naše vjere; otajstvo je tajna koja se otkriva u nama, a opet ostaje tajnom jer čovjek je svojim umom ne može do kraja shvatiti, proniknuti, otkriti... Koliko mu se god, u njegovu traženju Boga, činilo da Mu se približio, nekako je taj Trojedini Bog uvijek korak ispred, kao da mu izmiče. I „što ga više tražimo, to ga više nalazimo; što ga više nalazimo, to ga više tražimo“ (sv. Katarina Sijenska). Čovjek Mu nikako ne može odoljeti!

Mi ne možemo proniknuti unutarnje djelovanje Presvetoga Trojstva, o kojemu je Augustin razmišljao, ali možemo shvatiti, razumjeti, 'opipati' Njegovo djelovanje prema vani, djelovanje koje je Bog pokazao i pokazuje u Isusu Kristu. Druga nam je božanska osoba objavila Boga, a ujedno je isti Isus Krist objavljeni Bog! U svojoj savršenosti, Bog je mogao ostati sam za sebe cijelu vječnost, ali nije, odlučio je u ''punini vremena poslati Sina svoga''! (Gal 4, 4) Htio je zajedništvo s čovjekom pa je i sam postao čovjekom da bi čovjeka učinio 'božanskim'! Isus Krist je ona osoba u/po kojoj je došlo i dolazi do susreta između Boga i čovjeka! On je onaj u/po kojem je „Vječno postalo 'vremenito', Nevidljivo 'vidljivim', Beskonačno 'konačnim', Neopisivo 'opisivim', Nepromjenjivo 'promjenjivim'“ (sv. Ignacije Antiohijski) da bi čovjeka učinio vječnim, neprolaznim, životnim...

(fra Slaven Brekalo)

Katolička predsaborska teologija, na tragu nauka crkvenog učiteljstva, posebno pape Pija X., razvila je bogat nauk o Marijinoj suradnji u Kristovu djelu otkupljenja. On je sažet u naslov: Marija Suotkupiteljica - Corredemptrix. Blizak nauk i naslov Mariji Suotkupiteljici jest i naslov
Posrednica svih milosti. Naravno je, i prema teolozima koji su zastupali tezu o Mariji Suotkupiteljici, da je Krist jedini otkupitelj i jedini posrednik između Boga i ljudi. No ti su teolozi isticali Marijinu ulogu u djelu otkupljenja govoreći kako njezin udio u njemu daleko nadilazi ono što drugi pojedini ljudi, sveci i svetice, pa čak i anđeli, mogu učiniti jedni za druge, odnosno za druge. Tako su govorili da nas je Krist otkupio po zaslugama koje proizlaze iz njegova božanskog dostojanstva (meritum de condigno), a Marija je doprinijela tom otkupljenju po prikladnosti (meritum de congruo). To valja malo objasniti. Krist je, naime, jedini otkupitelj i jedini posrednik između Boga i ljudi, cijelim svojim životom, svime što je rekao i učinio, svim otajstvima svoga života, osobito otajstvom svoje smrti i uskrsnuća, otkupio ljudski rod, tj. svima je otvorio put u zajedništvo s onim što je vlastito samome Bogu. Reći da je Krist jedini i sveopći spasitelj ljudi ne znači istodobno da će se svi ljudi nužno spasiti. Spasit će se oni koji prihvate spasenje koje on nudi; oni koji budu znali i umjeli u vlastiti život primiti i ugraditi milost koju on nudi. Drugim riječima, objektivno djelo otkupljenja koje je Krist ostvario valja
„kanalizirati“ u vlastiti način, tj. ono što Krist nudi valja prihvatiti i živjeti, odnosno objektivno otkupljenje učiniti vlastitim subjektivnim spasenjem. Upravo je u tom „kanaliziranju“ otkupljenja velika odgovornost svih kršćana prema drugim ljudima. Svi su oni pozvani i odgovorni spasenje koje
Krist nudi ugraditi ne samo u svoj vlastiti život nego i drugima pomoći da dožive ponuđeno spasenje. U tom smislu svi kršćani, na neki način, postaju suotkupitelji, s Kristom, jednim i sveopćim otkupiteljem.

KAKO PROMATRATI MARIJINU ULOGU
U toj se točki postavlja pitanje: treba li ulogu bl. Djevice Marije u djelu otkupljenja promatrati upravo na toj crti, naime na crti onoga što su svi kršćani dužni učiniti jedni prema drugima, ili njezina uloga nadilazi ono što pojedini kršćani čine i mogu učiniti jedni za druge? Dok veći dio teologa tvrdi upravo to, manji ih dio drži da je Marija sudjelovala ne samo u „kanaliziranju“ spasenja koje je Krist ostvario,
nego da je imala udjela i u djelu objektivnog otkupljenja. II. vatikanski sabor ne donosi potpunu jasnoću o tom pitanju. Čak je, zbog ekumenskih razloga, izbjegnut i naslov Suotkupiteljica, a naslov Posrednica, naveden je u nizu drugih marijanskih naslova (usp. Svjetlo narodâ, 62). Ipak, u govoru o Marijinoj suradnji u djelu otkupljenja veli kako je Marija „time što je Krista začela, rodila, hranila, u hramu ga Ocu prikazala, i sa svojim Sinom, dok je na križu umirao, trpjela, na sasvim osobit način sudjelovala u Spasiteljevu djelu, poslušnošću, vjerom, ufanjem i žarkom ljubavlju, da obnovi vrhunaravni život duša“ (Svjetlo narodâ, 61). Marija je, uči Sabor, „na sasvim osobit način“ sudjelovala u djelu otkupljenja. Taj „sasvim osobit način“ očito valja razumjeti na način koji nadilazi ono što pojedini kršćani mogu učiniti jedni za druge. Zbog svoga „sasvim osobita načina“ sudjelovanja u djelu otkupljenja Marija je „postala majkom u redu milosti“ (Svjetlo narodâ, 61) i po tome je njezina uloga jedincata u povijesti spasenja.

PLOD MUKE, ALI I LJUBAVI
Ako se veličina onoga što pojedini kršćani mogu i trebaju učiniti jedni za druge u djelu otkupljenja mjeri njihovom blizinom s Isusom Kristom, onda je jasno kako ono što je Marija učinila daleko nadilazi sve ono što bilo tko može učiniti za drugoga. Ne samo zato što je ona Majka Otkupiteljeva, nego zbog toga što je tijekom cijelog njegova života najuže bila s njime povezana. Kristovo djelo otkupljenja plod je ne prvenstveno njegove muke i trpljenja, nego njegove ljubavi prema Ocu nebeskom i nama ljudima. A nitko nije tako sveobuhvatno i duboko ljubio Boga i ljude poput Marije. Također, ako dubina boli i patnje odgovara veličini ljubavi, jasno je kako je Marija pod križem postala „kraljica mučenika“, a istodobno je svojom ljubavlju bila okrjepa svome patećem i umirućem Sinu. Time je postala najizvrsnija suotkupiteljica svih ljudi, u zajedništvu s Kristom, jedinom i sveopćim otkupiteljem.

Mladen PARLOV (Izvor: "Marija" 2/2015., 52-53.)

Hoću li, Gospode, i ja u raj?
Želim, al’ sve se bojim.
Jer tamo će biti slava i sjaj,
A ja na niskom stojim!

Već ako imaš gdjekoji kutić,
I to je mnogo za me.
Stisnut ću tamo se, suhi k’o prutić,
Usko je moje rame.

Nikomu neću praviti sjene
Bez buke bi to bilo.
Gospode, ne zaboravi mene,
Ako to ti je milo.

Ako Ti nije milo prisuće
Takova odrpanca,
Pusti, da bar na vratima kuće
Čekam kog Tvojeg znanca.

Da ga zamolim, da se za me moli.
Ako se ni to ne da,
Ja ću svejedno čekati doli,
Već i poradi reda!

Pa kada uđu, kojim je dato,
I mjesta biti neće:
Nebo je malo, al’ ništa zato…
Srce je Tvoje veće…

(fra Bonaventura Ćuk)

Bila jednom tri stabla na brdu u šumi. Razmatrali su svoje nade i snove kada prvo stablo reče: "Jednog dana, nadam se, ja ću postati kovčeg za blago. Možda ću biti ukrašen zamršenom rezbarijom i svatko će vidjeti ljepotu." Tada drugo stablo reče: "Jednog dana ja ću biti moćan brod. Nosit ću kraljeve i kraljice preko voda i plovit ću do krajeva svijeta. Svatko će se osjećati sigurnim u meni zbog snage moga trupa." Konačno treće stablo reče: "Ja želim narasti i biti najviše i najravnije stablo u šumi. Ljudi će me vidjeti na vrhu brda, gledat će na moje grane i mislit će na nebesa i na Boga i kako sam im blizak. Ja ću biti najznačajnije stablo svih vremena i ljudi će me se uvijek sjetiti".    Nakon nekoliko godina molitvi o njihovim snovima da postanu stvarnost grupa drvosječa dođe do stabala. Jedan dođe do prvog stabla i reče: "Ovo izgleda snažno stablo, mislim da ću biti u stanju prodati drvo tesaru." i počne sjeći stablo. Stablo bijaše sretno. Znalo je da će ga tesar napraviti u kovčeg za blago. Kod drugog stabla drvosječa reče: "Ovo izgleda snažno stablo, bit ću u stanju prodati ga brodogradilištu." Drugo stablo bijaše sretno. Znalo je da je na putu postati moćan brod. Kada drvosječa dođe do trećeg stabla, stablo bijaše uplašeno jer ako ga posijeku, njegovi se snovi neće ostvariti. Jedan od drvosječa reče: "ne trebam ništa posebno od svog stabla pa ću uzeti ovo. I on posiječe stablo. Kada prvo stablo dospije kod tesara, napraviše ga u jasle za hraniti stoku. Staviše ga u štalu i napuniše sijenom. To nije ono što je on molio. Drugo stablo je napravljeno u mali ribarski brod. Završiše njegovi snovi o moćnom brodu koji nosi kraljeve. Treće stablo je nasječeno u velike komade i ostavljeno samo u mraku.
Godine su prošle, stabla zaboraviše svoje snove.    Jednog dana, čovjek i žena dođu do staje. Ona se porodi i staviše dijete u jasle koje je napravljeno od prvog drveta. Čovjek je želio da je mogao napraviti kolijevku za dijete, ali ove jasle će morati zadovoljiti. Stablo je osjetilo važnost ovog događaja znajući da je sadržavalo najvažnije blago svih vremena. Godinama kasnije, grupa ljudi uđe u ribarski brod napravljen od drugog stabla. Jedan od njih bijaše umoran i ode spavati. Dok bijaše na vodi, podiže se velika oluja i stablo uvidje da nije dovoljno snažno da zaštiti ljude. Ljudi probudiše spavajućeg čovjeka, on se ustade, reče "MIR" i oluja stade. Tada stablo uvidje da je nosilo kralja nad kraljevima na brodu. Konačno netko dođe i uzme i treće stablo. Nošeno je kroz ulice dok su se drugi ljudi rugali čovjeku koji ga je nosio. Kada dođoše do mjesta, čovjek bijaše pribijen na stablo i uzvišen u zrak da umre na vrhu brda. Kada nedjelja dođe, stablo uvidje da je dovoljno snažno da stoji na brdu i da bude blizu Gospodina Boga jer Isus bijaše razapet na njemu.    

Poruka ove priče:

Kada stvari ne idu na vašu ruku, uvijek znajte da Gospodin Bog ima plan za vas. Ako mu vjerujete, on će vam dati velike darove. Svako stablo dobilo je što je htjelo, samo ne onako kako je zamislilo. Mi uvijek ne znamo što Gospodin Bog planira za nas. Znamo da njegovi putovi (načini) nisu naši putovi (načini), ali njegovi putovi (načini) su uvijek najbolji.

Neka blagoslovljen bude vaš dan
Neka se vaš put uzdigne da vas susretne,
Neka vam vjetrovi budu uvijek u leđa,
Neka sunce toplo grije na sve što zasadite,
I dok se ponovno ne susretnemo
Neka Vas Gospodin Bog ziba u dlanu svoje ruke.

Šta bi bilo, kad bismo sa našom Biblijom postupali kao sa našim mobitelom?
- imali bi je uvijek u torbi ili u dzepu.
- više puta dnevno bi bacili pogled na nju.
- brzo bi se vratili kući ili na radno mjesto, kad bi je tamo zaboravili.
- upotrijebili bi je da obradujemo prijatelje nekom porukom iz nje.
- postupali bi s njom kao da ne možemo bez nje živjeti.
- svojoj djeci bi poklonili bar po jednu - za njihovu sigurnost - a i da bismo komunicirali s njima.
 
Razlika izmedju Biblije i mobilnog
- Biblija nema nikad problema sa mrežom.
- pomoću nje imamo uvjek dobru vezu, svejedno gdje se nalazimo.
- ne mora joj se dopunjavaiti kredit, Isus je platio za sve, imamo neograničene razgovore i poruke razumije se.
- nema iznenadnog prekidanja komunikacije, a baterija je uvek puna.
 
SOS brojevi:
- ako si utučen, biraj Ivana 14.
- ako si uznemiren, biraj 51. Psalam.
- ako si zabrinut, biraj Mateja 6:19, 34.
- ako si u opasnosti, biraj 91. Psalam.
- ako ti se čini da je Stvoritelj veoma daleko od tebe, biraj 63. Psalam.
- ako tvoja vjera treba jačanje, biraj Hebreje 11.
- ako si usamljen i u moru strahova, biraj 23. Psalam.
- ako misliš da si bezosjećajan i suviše kritičan, biraj 1. Korincanima 13.
- ako tragaš za tajnom prave sreće, biraj Kološanima 3:12 - 17.
- ako želiš mir i sigurnost, biraj Mateja 11:25 - 30.

njemcka-zastava

Galilejci,
što stojite i gledate u nebo?
Ovaj Isus kao što ste ga vidjeli

da odlazi u nebo,
isto će tako doći, aleluja.  
 
(Dj 1, 11)

Novi župni listić!

Želim krstiti dijete!

Želim se vjenčati!

Dječji zbor

Go to top