Možemo pretpostaviti da Isusov govor iz današnjeg evanđelje učenicima nije bilo lako ‹progutati›. Poznato nam je da su često znali pitati Isusa nasamo da im protumači smisao neke prispodobe ili izjave. Slično malovjernim i malodušnim prvim učenicima, i današnji kršćani sumnjičavo vrte glavom u nevjerici dok slušaju neke Isusove izjave koje im se čine proturječne i teško spojive s krutom svakidašnjicom.
Ne poziva li se danas u evanđelju da stavimo ruke u džepove i sve prepustimo Bogu? Zna li Isus koliko se treba pomučiti da bi se zaradio novac kojim treba platiti kućne troškove i prehraniti obitelj? Zar i Isus nije imao materijalnu potporu nekih imućnijih ljudi? Ako kraljevstvo Božje treba doći među nas, što ima loše u tome da sve pomno isplaniramo i organiziramo?
Mnogi su među nama nestabilni ljudi koji se kolebaju, čas nošeni oduševljenjem koje ubrzo zatim zamijeni kukavičluk, ljudi koji pragmatično razmišljaju… To što Isus kaže, zvuči primamljivo… Tako bi bilo sjajno živjeti, ali što da učini netko tko nije razvio takvo pouzdanje u Boga? Kako će razumjeti ove riječi netko tko je navikao boriti se u životu, netko tko je iskusio da mu ništa ne pada u krilo ako se ne pomuči? Pa i ptice ne cvrkuću uvijek od radosti, nego znaju biti promrzle u potrazi za hranom? A raskoš cvijeća može učas nestati kada ga sprži žestina ljetnih sunčevih zraka…
Doista, bilo bi lijepo kada bi takav svijet postojao, ali moramo pokušati takav san spojiti sa stvarnošću. Pripaziti da briga za novac, za vanjske stvari ne prevagne… Istina, dosta je svakom danu muke njegove, ali neke brige opsjedaju čovjeka i nije ih se lako riješiti. Radikalni kršćani smatraju da je ključ svega imati Isusovo pouzdanje u Boga. Sve drugo je manje važno, kada bi u kršćanskim zajednicama vladalo ‹opipljivo› oduševljenje za Boga. Tada bi, smatraju oni, već sada započeo novi život, istinski život, posred naših svakidašnjih briga, a novac, prehrana i odjeća ne bi više igrali presudnu ulogu.
Pokušali smo dočarati neke od najčešćih reakcija na današnje Isusove riječi. O njima se žestoko diskutira u nekim kršćanskim krugovima. I današnji teolozi razilaze se u pogledu tumačenja Isusovih zahtjeva. Tako neki smatraju da Govor na gori treba doslovno shvatiti i primijeniti na sva područja života, uključivo i politiku. Drugi smatraju da je Isusov govor usmjeren na nakanu pojedinca u privatnom životu. Ili, da se tako zahtjevna etičnost traži samo od religioznih profesionalaca, a ne od običnoga puka.
Pred očima imamo i današnju Crkvu koja ove tekstove o opuštenosti, prepuštanju Providnosti, o nepotrebnim brigama dobro poznaje i naviješta, ali istodobno strašljivo i zabrinuto gleda na budućnost, želi sve kontrolirati, planirati, predvidjeti, osigurati se protiv nepredviđenih stvari, itd. U konačnici, vidimo i vlastitu nesigurnost, nesnalaženje pred ovim Isusovim izjavama… Kako živjeti ‹bezbrižno›, kada su ljudske brige nešto što čovjeka prati od prvoga trenutka rođenja pa sve do njegove smrti? Čovjek je biće koje se brine, veli M. Heidegger. Ljudske brige rađaju mnoge životne strahove… Isus nije samo govorio o opuštenosti, pouzdanju u Providnost, nego je živio i zračio takav životni stav. Riječima iz današnjeg evanđelja htio je pozvati na temeljnu odluku: što će biti polazište, orijentacijska točka: Bog ili svijet? Koji svijet izabiremo u kojemu ćemo živjeti: Božji svijet ili ovaj svijet? Radi se o prioritetima u našemu životu. Ako najprije nastojimo tražiti Kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, ako pokušamo živjeti u sadašnjosti, tada se rađa budnost koja će znati prepoznati kada se opravdana briga za materijalne stvari pretvara u tjeskobnost ili pohlepu; malo-pomalo, u nama će se razvijati osjećaj za to kada treba reagirati opušteno, a kada opet energično… Sve to možemo samo ako Bog ostaje apsolutno mjerilo u našemu životu.

Fra Anđelko Domazet

Među rečenicama današnjega evanđelja vjerojatno najčudnije zvuči ona “Ne opirite se Zlomu!”. Isus navodi tu rečenicu kao ispravno razumijevanje starozavjetnoga propisa: „Oko za oko. Zub za zub“. Te riječi nalazimo na tri mjesta u Mojsijevu zakonu. U Izl 21,24; Lev 24,20 i Pnz 19,21. Već ta činjenica da se isti izraz nalazi u tri različite knjige Petoknjižja svjedoči o tome kako postoji razvoj u njegovu razumijevanju. S vremenom se u židovstvu  izraz „Oko za oko. Zub za zub“ razvio u pravilo o nadoknadi štete, a ne o osveti. Naime, cilj toga pravila ne bi bio u tome da onaj tko je drugomu izbio oko ili zub i sâm ostane bez oka ili zuba (premda upravo to treba učiniti prema Lev 24,20), nego u tome da počinitelj zla nadoknadi nastalu štetu, najčešće novčanom odštetom. Naravno, onomu tko izgubi oko ili zub štetu nije moguće nadoknaditi u potpunosti na materijalan način, ali šteta bi se još manje nadoknadila da se počinitelju izbije oko ili zub. Osjećaj zadovoljenja pravde kratko bi trajao, a šteta ne samo da ne bi bila nadoknađena, nego bi bila i uvećana.

U svakom slučaju sa svojim „A ja vam kažem“ Isus jasno daje do znanje  da se pravilo „Oko za oko. Zube za zub“ ne smije shvatiti kao odobravanje osvete. To se vidi upravo po tome što se Isus svojim riječima ne obraća počiniteljima štete, nego onima koji je trpe. Isus, kao što je jasno rekao na početku svoga Govora na gori, ne dokida Zakon, pa prema tome ne dokida ni pravilo „Oko za oko. Zub za zub“, nego se obraća žrtvama različitih oblika nasilja i upućujue ih kako se postaviti prema Zlomu tj. onomu tko počinja zlo. Taj Zli ovdje nije neko demonsko biće, kako netko može na prvu pomisliti. To nije đavao, koji napastuje čovjeka, nego čovjek koji čini zlo svomu bližnjemu.

Ukratko bismo Isusovu uputu „Ne opirite se Zlomu!“ mogli prereći riječima: „Ne uzvraćaj zlo za zlo.“ Ili „Ne budi isto kao i onaj tko ti čini zlo.“ i sličnim riječima. To zapravo i jest sržna poruka tih riječi. Ali važno je primijetiti da ona svoje utemeljenje ima u Božjem savezu s čovjekom, a ne samo u humanističkim načelima poput zlatnoga pravila također potvrđena u Svetom pismu , i to upravo u Evanđelju po Mateju: „Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci.« (Mt 7,12). Štoviše, to zlatno pravilo zapravo se i u navedenom tekstu spominje u kontekstu govora o dobroti nebeskoga Oca: „Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac vaš, koji je na nebesima, dobrima obdariti one koji ga zaištu!« (Mt 7,11). Tu Isus sa svom jednostavnošću i  otvorenošću svoje slušatelje naziva zlima, ali tako da u njima prepoznaje nešto dobro, poput naravnoga odnosa roditelja koji svojoj djeci žele i čine dobro.

Te Isusove riječi u Mt 7,11 povezane su sa njegovim teškim izrazom „Ne opirite se Zlomu!“ upravo tako što se uklapaju u identificiranje Zloga kao čovjeka – bližnjega koji nam nanosi zlo, ali u kojem ima neko zajedničko dobro s nama samima. Stoga, ako doživljavamo zlo od drugoga čovjeka trebamo sebi posvijestiti da nećemo učini ništa dobro, ako se Zlomu suprotstavimo istima sredstvima. Zapravo, riječima „Ne opirite se Zlomu“ Isus od nas ne traži pasivnost pred zlom nego najveće moguće opiranje zlu, a to je činjenje dobra. I to ne samo izvana nego i iznutra. Da bismo onomu tko nas je pljusnuo po jednom obrazu okrenuli i drugi, potreban je nutarnji duhovni napor i zauzimanje stava koji jasno poručuje da se uzvraćanjem nasilja na nasilje ne može uspostaviti pravda. Istu poruku prenosimo i spremnošću na davanje i više od onoga što se od nas (nepravedno) traži. A vrhunac poruke izražen je u zapovijedi ljubavi prema neprijateljima s ciljem da svi – i mi i naši neprijatelji – postanemo sinovi Oca koji je na nebesima.

Ovaj odlomak Isusova govora završava riječima: „Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!“. To su malo preoblikovane riječi iz Knjige Levitskoga zakonika gdje one glase: »Govori svoj zajednici Izraelaca i reci im: ’Sveti budite! Jer sam svet ja, Jahve, Bog vaš! (Lev. 19,2). U kontekstu te starozavjetne knjige možemo bolje shvatiti i Isusovu evanđeosku poruku. Naime, kao što Bog poziva svoj izabrani narod, da ne slijedi primjere opačina drugih naroda, nego da sluša njegove zapovijedi, tako nas Isus poziva da prema drugim ljudima postupamo kao Otac nebeski, a ne kao drugi ljudi. Sjetimo se pri tome da smo prema Isusovim riječima i mi sami nazvani zlima, kao što je i izabrani narod u svojoj povijesti često pokazao svoju lošiju stranu. Ali, premda smo zli imamo i svoju dobru stranu. Sigurno znamo činiti i dobro. Svega toga trebamo biti svjesni i kada zlo doživljavamo. Čovjek koji nam to čini, samo je naš brat koji je zalutao na putu traženja sreće. Možemo mu pomoći ako mu pokažemo evanđeosku ljubav s ciljem koji je oštroumni i blagorječivi sv. Augustim izrazio ovako: „Ljubi dobroga čovjeka zato što je dobar, a zloga za to da postane dobar.“

Fra Domagoj Runje

izvor: mir.hr

Mnogi  pobožni ljudi često se pitaju: Kako mogu doznati Božju volju za svoj život? Što Bog od mene hoće u ovoj ili onoj životnoj situaciji? Koji je životni poziv Bog meni namijenio? Koju ću školu upisati? Je li osoba koju sam upoznao ona prava za zasnivanje braka i obitelji? Trebam li ostati živjeti ovdje gdje jesam ili je bolje da se odselim?

Takva i slična pitanja postavljamo vjerujući da Bog ravna našim životom, i da se nijedna stvar u životu koliko bila velika ili mala ne događa bez njegova znanja.

Pa ipak u mnogi životnim pitanjima put do otkrivanja Božje volje mučan je i nesiguran. Kad u životu donesemo neku odluku, nismo uvijek potpuno sigurni je li ta odluka po Božjoj volji. Dogodi se da nam ta odluka donese nesreću, da u životu doživimo neuspjeh i pomišljamo kako smo pogriješili. Sve to stvarnost je našega života i dok tražimo Božju volju u svojim odlukama čini nam se da je naše traganje bezuspješno.

Stoga nas odlomak iz današnjega evanđelja poziva da traženju Božje volje pristupimo na drugi način i pokazuje nam mjesto gdje je sigurno možemo naći. Isus u svom Govoru na gori kaže: „Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti nego ispuniti.“ Potom slijedi oštra opomena onima koji dokidaju ili umanjuju Božje zapovijedi pod prijetnjom da takvi neće ući u kraljevstvo nebesko. Drugim riječima, takvi neće ispuniti Božju volju da se svi ljudi spase.

Prema tome, kada Isus govor o Božjoj volji, on se poziva na Zakon i Proroke. Proroci su navješćivali radosnu vijest spasenja, a Zakon donosi Božje zapovijedi, koje nisu ništa drugo nego izraz Božje volje. U svojim zapovijedima Bog nam govori što želi od nas i za nas. Zato, ako hoćemo znati Božju volju, poslušajmo njegove zapovijedi.  Isus kaže kako će onaj koji ih bude vršio i druge učio Božjim zapovijedima biti velik u kraljevstvu nebeskom. Pri tome Isus govori ponajprije o sebi, jer je on najveći vršitelj i učitelj Božje volje.

Postojali su u Isusovo vrijeme i drugi učitelji od kojih se ovdje spominju pismoznanci i farizeji. Ali u njihovu poučavanju očito je nešto nedostajalo, jer Isus kaže svojim učenicima da njihova pravednost treba biti veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja. Koja je to veća pravednost može se spoznati samo ako se promotri kako Isus tumači Božje zapovijedi. Na jednom mjestu u Evanđelju po Ivanu Isus kaže: „Moj nauk nije moj, nego onoga koji me posla“ (Iv 7,17), a na drugom: „Ja govorim što vidjeh kod Oca“ (Iv 8,38). U tome je razlika između pismoznanaca i farizeja s jedne strane i Isusa s druge. Dok pismoznanci i farizeji iznosi svoj nauk o Božjim zapovijedima, Isus iznosi ono što je sam Bog htio reći u svojim zapovijedima.

U današnjem odlomku Isus na Božji način govori o nekoliko zapovijedi.  Zadržat ćemo se na dvjema: „Ne ubij!“ i „Ne čini preljuba!“.

Kratku zapovijed „Ne ubij!“ pismoznanci i farizeji očito su tumačili u najužem smislu riječi pa Isus produbljuje i proširuje njezino značenje. Zapovijed „ne ubij“ ne može se , naime, svesti na fizičko ubojstvo. Ako se u pravnom sustavu, tj. na sudu, samo počinjeno fizičko ubojstvo tretira kao ubojstvo, u stvarnosti je  ubojstvo puni širi pojam. To je svako uništenje komunikacije  i zajedništva među ljudima. Ako nekomu kažemo „glupane!“ ili „luđače?“ mi smo ubili komunikaciju s takvom osobom. Ako smo se nekim posvadili, nanijeli mu nepravdu i štetu, mi smo ga na neki način ubili. Ubojstvo je potpuno isključenje druge osobe iz svoga života, a to isključenje nije po Božjoj volji. Stoga čovjek ne može odavati Bogu istinsko štovanje, ako iz svoga zajedništva s Bogom isključuje druge ljude. Ne može se prinijeti dar na žrtvenik i omiljeti Bogu, ako ne nastojim urediti svoje odnose s bližnjim.

Na tu zapovijed nadovezuje se druga zapovijed koja se tiče najbliskijega ljudskoga zajedništva: otajstva braka. Zapovijed „ne čini preljuba!“ također je  kratka, a pismoznanci i farizeji tumačili su je također veoma restriktivno. I to diskriminirajući ženu. Po njihovu shvaćanju, muž je počinjao preljub samo ako je bio sa ženom udanom za drugoga čovjeka, a nije počinjao preljub ako je bio s drugom neudanom ženom. Udana žena počinjala preljuba ako je bila s bilo kojim drugim muškarcem. Uz to, u izvršenju smrtne kazne za preljub koja je bila propisana za oboje počinitelja, događalo se da strada samo žena kao što imamo slučaj u Iv 8,1-11. Stoga i ovdje Isus iznosi iskonski Božji nauk o zabrani preljuba. Preljub se ne može svesti na vanjski seksualni čin, nego se radi o grijehu koji dolazi iz čovjekove nutrine i narušava temelj bračnoga zajedništva, tj. međusobnu vjernost koja se treba živjeti na svim razinama zajedničkoga života. Drastičnim riječima kako treba odsijecati one dijelove tijela koji čovjeka navode na grijeh, Isus zapravo govori kako treba odlučno ukloniti sve što škodi jedinstvu jednoga tijela muža i žene.

Vratimo li se na ona životna pitanja o Božjoj volji koja smo spomenuli na početku možemo zaključiti sljedeće: Hoćeš li uopće stupiti u brak i vjenčati se s određenom osobom, to je stvar koju Bog ostavlja slobodnom izboru svakoga čovjeka. Božja je volja da u toj odluci budemo slobodni. Ali, ako si stupio u brak, onda je Božja volja da čuvaš obećanu vjernost i ne činiš preljuba ni u kojem smislu te riječi.

fra Domagoj Runje

izvor: mir.hr

Jedna od misli koju rado ponavlja papa Franjo glasi: „Vrijeme je važnije od prostora.“ Važnije je započinjati procese koji traju, nego li osvajati i držati se prostora koje nazivamo svojima, a oni to zapravo nisu. U povijesti Crkve znale su se na tom području činiti kobne greške, kad se mislilo da će se kristijanizacijom prostora kao nešto samorazumljivo kristijanizirati i ljudi koji na tom prostoru žive. Kad ukrasimo ambijent kršćanskom ikonografijom i simbolima, ili nazovemo pojedina mjesta, pokrajine ili države kršćanskima, na trenutak se može učiniti kao da se doista i radi o kršćanskom prostoru, ali nas stvarnost brzo razuvjeri, dočim u tako nazvanim zemljama susretnemo mnoge ljude koji ne poznaju Krista ni njegovo evanđelje, niti žive kršćanski. Kad vidimo da takvi ljudi nisu nikakva iznimka, ‘osvojivši’ njihov prostor spoznamo da nam je potrebnije i važnije vrijeme u kojem će se odvijati procesi istinske evangelizacije svijeta.
Papina omiljena rečenica može se promatrati na taj i na druge različite načine, a jedan od njih nalazimo u današnjem evanđelju.
Isus svojim učenicima kaže da su sol zemlje i svijetlost svijeta i poziva ih da doista budu ono što jesu. S jedne strane i sol i svjetlo zauzimaju i osvajaju prostor, ali da bi sol bila sol i svjetlost svjetlost važno je vrijeme, tj. trajnost procesa koji se pomoću njih odvijaju. Sol, naime, ako se ne upotrebljava može obljutaviti, a svjetlosne može sakriti pod posudu, ili zamračiti zastorom.
Stoga je na nama Isusovim učenicima od soli i svjetlosti učimo kako u svijetu započinjati i održavati procese koji ljude privode spasenju.
Isus svojim učenicima kaže da su oni sol koja se, ako obljutavi, više ne može ničim začiniti. Kako će obljutaviti ta sol tj. Isusovi učenici? Odgovor je jednostavan. Sol učenika obljutavit će, ako učenici prekinu vezu sa svojim učiteljem. Učenici, ako ostave Isusa, ne mogu naći nekoga drugoga učitelja koji će ih učiniti solju svijeta. Zato se učenici trebaju držati svoga učitelja i jedino u zajedništvu s njime mogu začiniti zemlju dobrotom i mudrošću.
Možda se čini paradoksalnim uopće govoriti o Isusovim učenicima bez Isusa. No stvarnost života tomu se ne čudi. Mnogi se, kako smo već rekli, diče kršćanskim imenom samo deklarativno. A, govorimo li o prvim Isusovim učenicima, čitajući evanđelje često nailazimo na trenutke u kojima između njih i Isusa postoji stanovita distanca nastala zbog straha, neznanja i nerazumijevanja. U presudnom trenutku, onom u Maslinskom vrtu kada je bio uhićen, učenici su doslovno ostavili Isusa, svoga učitelja. Pobjegli su i tek nakon uskrsnuća uskrsli ih Isus ponovno okuplja.
Postajati sol zemlje zahtijeva vrijeme u kojem se sol treba boriti i sa samom sobom. Potrebni suprocesi u kojima sol treba shvatiti da će jedino ako postane nevidljiva moći izvršiti svoju ulogu. Ako u hrani koju jedemo, vidimo zrno soli, to nije dobro. To znači da sol nije učinila svoje. Nije se stopila s hranom da je učini ukusnijom. Tako i Isusovi učenici, ako se boje ‘nestati’ u svijetu, bilo zbog straha da će nastradati, izgubiti svoj identitet ili biti ismijani, tada ostaju zatvoreni i neučinkoviti kao sol koja zbog neupotrebe obljutavi. Takva je sol doduše svima vidljiva i prepoznatljiva, ali je potpuno beskorisna.
Poruka svjetlosti nadovezuje se na onu koja nam dolazi od soli. Svjetlost kao i sol treba biti ponizna. Dok sol treba postati nevidljiva da bi ispunila svoju svrhu i začinila hranu, svjetlost omogućuje upravo to da se sve vidi, ali sama je na neki način nevidljiva. Vide se predmeti koje osvjetljava, ali se vidi i njezin izvor. Tu svjetlost nadopunja poruku soli. Izvor učeničke svjetlosti treba da bude vidljiv. To nije blještavilo koje kvari vid, nego svjetlost za koju je jasno da dolazi od Boga. Isusovi učenici treba da svijetle tako, da ljudi videći njihova djela ne hvale njih, nego Oca koji je na nebesima. Tu se ne radi o oduzimanju zasluga onima koji se doista trude živjeti po Božju, nego o izvrsnoj pohvali onima koji u ovome svijetu žive tako da ljudi kad ih vide kažu: Ima Boga.

Fra Domagoj Runje

Isus svoj govor na gori izriče u stavu sjedenja. Sjedenje je stav koji zauzima učitelj pred svojim učenicima. S jedne strane sjedenje izražava vlast kao kad vladar sjedi na prijestolju s kojega zapovijeda, ali s druge strane to je položaj u kojem se govornik ne postavlja iznad svojih slušatelja, nego se spušta na njihovu razinu. Isusove riječi, dakle, moraju biti razumljive njegovim slušateljima. To bio bio jedan od razloga zašto Isus kada naučava, sjedi.

Pa ipak, valjda u Bibliji nema odlomka, koji bi bio toliko hvaljen, komentiran i izložen različitim tumačenjima, pitanjima i nesporazumima kao što je to ovaj odlomak koji stoji na početku Isusova govora na gori. Drugim riječima, to znači da se jasnoća ovih Isusovih riječi ne daje od prve, nego se do nje treba učenički pa čaki mučenički probijati. Treba se truditi i razumom i voljom i činom, da bi se došlo do onoga stanja u kojem se Isusova blaženstva razumiju tako jasno da to ih nije potrebno objašnjavati. Pomoć na putu do toga cilja svakako je molitveno čitanje Svetoga pisma u kojem se otvaramo Duhu koji nas uvodi u svu istinu i daje nam snage da vjerujemo i onda potpuno ne razumijemo, jer istina nije istovjetna s našim razumijevanjem nego s Božjim znanjem.

Pomoć na tom putu je i učenje, studiranje, razgovor pa i propovijed. Stoga evo nekoliko temeljnih i lako uočljivih podataka o ovome odlomku koji nam mogu pomoći da na ovome svijetu, u kojem ima i dobra i zla, budemo istinski blaženi i sretni.

Kao prvo treba primijetiti da su Blaženstva upućena učenicima, ali govore i o samom Isusu. Nemoguće ih je razumjeti, ako ih gledamo kao opća pravila života koja bi se mogla živjeti neovisno od odnosa s Isusom Kristom i bez svjedočanstva njegova primjera.

Stoga, tko želi saznati što znači biti siromašan duhom, neka se zaustavi na tekstovima iz evanđelja u kojima se govori o Isusovu siromaštvu. O njegovoj nenavezanosti na materijalna dobra. O tome kako nema gdje glavu nasloniti, što ne označuje samo materijalno siromaštvo, nego možda još više to da na ovom svijetu Isus nije tražio ljudsku utjehu nego je ljudima davao božansku.

Tko želi saznati kako će se žalosni utješiti neka nastavi čitati o Isusovoj tjeskobnoj molitvi na Maslinskoj gori. Čini se da se u tom trenutku u Isusovo srce slila sva žalost ovoga svijeta. Bio je izdan, napušten od učenika i predan mučiteljima, ali je utješen jer se predao u volju Očevu.

Tko želi saznati kako će krotki baštiniti zemlju, neka uče od Isusa koji je krotka i ponizna srce, pa će naći spokoj u svojim dušama (Mt 111,29). Jer život i bogatstvo nije u onomu što čovjek posjeduje kao privatno vlasništvo koje je ogradio od drugih ljudi. Takvi ne baštine zemlju, nego tek umišljaju da posjeduju jedan njezin dio. Samo krotki, koji ništa ne nazivaju svojim, imaju sve.  Jer „što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi?  Ta što da čovjek dadne u zamjenu za život svoj? (Mk. 8,36-37).

I tako možemo redom čitajući evanđelje prepoznati Krista gladna i žedna pravednosti, koji se nasićuje pobjedničkom slavom uskrsnuća; Milosrdnoga koji prihvaća darove ljudske ljubavi; čistoga srcem koji objavljuje Božje lice; Mirotvorca koji je pravi Sin Božji; progonjena koji ne zatvara vrata Kraljevstva ni svojim progoniteljima.

Sva blaženstva o kojima Isus govori možemo prepoznati u njemu i nasljedujući njegov život i sami postajemo blaženima. Čvrsti je, dakle, oslonac u razumijevanju, tumačenju i primjeni blaženstava sam Isusov život. Stoga sadržaj blaženstava o kojima Isus govori stječemo u onoj mjeri u kojoj se suobličujemo njemu, a ne svijetu koji propovijeda svoja ‘blaženstva’.

Prisjetimo se opet da ove Isusove riječi stoje na početku njegova govora na gori. U to se uklapa i činjenica da u njima Isus ne govori o prošlosti, nego o sadašnjosti i budućnosti. To znači da je život po blaženstvima zapravo početak novoga života u kojem prošlost ne igra presudnu ulogu. Kakva god bila prošlost pojedinoga čovjeka, ona mu je oproštena u trenutku kada svoj život usmjeri prema Isusu Kristu.

Jasno je iz načina i sadržaja Isusova govora, da blaženstva ne isključuju patnju, progonstvo pa ni samu smrt. Glagoli kojima se objašnjava sadržaj blaženstava, izraženi su u budućem vremenu, što znači da se na njihovo konačno ispunjenje još čeka, i da će se ostvariti tek u vječnosti. Ali to je ispunjenje neupitno i toliko sigurno da se već sada nazivaju blaženima i doista jesu blaženi onima koji žive po Isusovoj riječi.

fra Domagoj Runje

mir.hr

Današnja nedjelja pada na peti dan Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana koja sa od 1908. slavi svake godine od 18. do 25. siječnja. Ovaj molitveni pokret ima već bogatu povijest. Ali to nije ništa novo jer je povijest molitve za jedinstvo kršćana isto toliko duga koliko i sam povijest razdijeljenosti kršćana.

U današnjem drugom čitanju vidimo kako je na samim počecima kršćanstva unutar kršćanske zajednice u Korintu postojala razdijeljenost među vjernicima koji su se nazivali prema apostolima od kojih su vjerojatno primili krštenje i čuli prvu kršćansku pouku. Jedni se govorili „Ja sam Pavlov“, drugi „Ja Apolonov“, treći „Ja Kefin“, a neki su govorili jednostavno „Ja Kristov“.  Na prvi pogled čini se da su ovi posljednji bili u pravu, jer su se nazivali po Isusu Kristu, a ne po nekom od apostola i propovjednika. Međutim, baš su ovi posljednji pokazivali najveći stupanj nejedinstva, jer nazivajući samo jedino sebe „Kristovima“ odricali su drugima njihovu pripadnost Kristu i potakli Pavla da gorko uzvikne „Zar je Krist razdijeljen?

Svake godine Svjetska molitvena osmina ima geslo. Ove godine ono glasi: „Pomirenje – Ljubav nas Kristova obuzima“. To geslo temelji se na ovom odlomku iz Druge poslanice Korinćanima 5,14-20:

„Jer ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: jedan za sve umrije, svi dakle umriješe; i za sve umrije da oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu. Stoga mi od sada nikoga ne poznajemo po tijelu; ako smo i poznavali po tijelu Krista, sada ga tako više ne poznajemo. Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta! A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja. Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja. Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom!“

Radi jasnoće  izvora naveli smo čitav odlomak, ali se on može ukratko prikazati u dvije glavne poruke: 1) Poziv na pomirenje podsjeća nas da smo odijeljeni svojom krivnjom, da je ta razdijeljenost bezbožna i da, ako hoćemo međusobno pomirenje i jedinstvo kršćana, moramo raditi na pomirenju s Bogom; 2) Ne možemo se pomiriti drukčije nego u ljubavi Kristovoj. A ljubav Kristova očitovala se na križu na kojem je Isus umro za sve, a ne samo za neke od nas.

U temu o jedinstvu kršćana zgodno se uklapa i odlomak iz evanđelja koji govori o Isusovu pozivu prve četvorice učenika. Bila su to dva para rođene braće. Šimun (Petar) i Andrija; Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi. Njih je Isus pozvao dok su se bavili svojim svakodnevnim ribarskim poslom rekavši im „Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi.“. Oni su ostavili svoje mreže i pošli za Isusom, ali nisu ostavili svoje ribarske sposobnosti i želju da sada u Isusovu mrežu love ljude. Ta Isusova mreža, nije zamka, nego mreža ljubavi kojom Isus svoje učenike povezuje i sa sobom i njih međusobno jednoga s drugim. Stoga se treba osloboditi od straha da ćemo upasti u zamku, ako se umrežimo Kristovom ljubavlju. To nije zamka ropstva, nego mreža slobode.

Znamo da ekumenska nastojanja imaju i neke kočnice. Kada se one analiziraju brzo se vide da one ne potječu od Krista. Mnogi ljudi ne vjeruju u uspjeh ekumenizma jer ga povezuju s nepomirljivim (crkveno)političkim ciljevima. Ekumenizam na takvom temelju i s takvim ciljevima doista nema i neće imati uspjeha. Ali tako to i treba biti. Jer pravi cilj ekumenizma nije u tome da se svi složimo na političkom i hijerarhijskom području nego da svi budemo jedno u Kristu. Da dopustimo ljubavi Kristovoj da nas potpuno obuzme, i da ne govorimo da smo jedino mi Kristovi, a da drugi to nikako nisu. Nije razdijeljen Krist, nego smo mi svojom krivnjom razdijeljeni, i što se više približavamo Kristu to smo bliže punom jedinstvu i s njime i jedni s drugima.

Hvala Bogu, Svjetska molitvena osmina za jedinstvo kršćana, u kojoj se pridružujemo Isusovoj molitvi da svi budu jedno, svjedoči da jedinstvo kršćna, premda nije potpuno, već postoji. I to u velikom stupnju. Sama činjenica da obuzeti Kristovom ljubavlju molimo zajedno veliki je izvor nade da će nas ustrajna molitva dovesti do punoga jedinstva i pomirenja s Bogom.

Fra Domagoj Runje

Kada je Abraham stavljen na kušnju da žrtvuje svoga sina Izaka i dok su išli prema mjestu žrtvovanja, upitao je Izak svoga oca: „Evo kremena i drva, ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?“ Abraham je odgovorio: „Bog će već providjeti janje, sine moj!“ (Post 22,7-8). Kad je pak Abraham uzeo u ruku nož da žrtvuje sina i Anđeo ga Božji spriječio da to ne učini, jer je Bog vidio da mu je Abraham spreman i sina žrtvovati, pojavio se u blizini ovan komu su se rogovi zapleli u grmlju. Na kraju je Abraham toga ovna žrtvovao umjesto svoga sina.
Odavno su crkveni oci u ovom dramatičnom događaju primijetili jedan detalj koji je potrebno razjasniti. Naime, premda je Abraham rekao svom sinu da će Bog providjeti janje za žrtvu, na kraju Abraham nije prinio za žrtvu janje nego ovna. Prema tome žrtva koju je Abraham prinio u zamjenu za svoga sina označila je po sudu mnogih teologa uspostavu starozavjetnoga žrtvenoga bogoslužja, ali je istodobno označila i njegovu nepotpunost i prolaznost. Ovan koji je prinesen umjesto Izaka, žrtva je po Božjoj volji i proviđenju u tom trenutku, ali ipak žrtva je to nepotpuna, jer to nije ono janje za koje je Abraham rekao da će ga Bog providjeti.
Poznavajući navedeni starozavjetni događaj lakše ćemo razumjeti što kaže Ivan Krstitelj kada ugledavši Isusa gdje dolazi govori: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!“
Ono janje o kojem je govorio Abraham, naš otac u vjeri, prepoznao je Ivan Krstitelj u Isusu iz Nazareta i nazvao ga Jaganjcem Božjim koji odnosi grijeh svijeta.
U  tom izrazu Ivan u Isusu otkriva onu konačnu žrtvu koja će uspostaviti potpuno zajedništvo čovjeka s Bogom, a što su druge obredne žrtve mogle učiniti samo djelomično. Grijeh je ono što to potpuno zajedništvo sprječava, a u Isusu, Jaganjcu Božjem, taj grijeh u popunosti je pobijeđen. Kada govorimo grijesima, onda zasigurno mislimo na mnoštvo grešnih djela koje činimo i koja nas pritišću. Čini se, međutim, da se ovdje govori o jednom posve određenom grijehu svijeta koji Isus odnosi kao Jaganjac Božji. Koji je to grijeh?
Opet nam pomaže Ivan Krstitelj koji u nastavku svoga govora o Isusu kaže kako je vidio da Duh silazi na njega kao golub i po tome je prepoznao i posvjedočio Isusa kao Sina Božjega. Kasnije, sam Isus govori o Duhu Branitelju koji će doći nakon što on ode s ovoga svijeta. A kada Duh dođe  „pokazat će svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda: grijeh je što ne vjeruju u mene; pravednost – što odlazim k Ocu i više me ne vidite; a osuda – što je knez ovoga svijeta osuđen.“  (Iv 16,8-11).
Dakle, grijeh koji će Duh pokazati svijetu jest ne vjerovati u Isusa Krista. Ali, kako sam Isus odnosi taj grijeh svijeta? Odgovor je jednostavan. Svojom prisutnošću u svijetu. Kad svijet uvidi Isusovu prisutnost i prihvati ga kao svoga Spasitelja, grijeh svijeta je odnesen. A ono što Isus jest i ono što čini po Duhu Svetomu jest Božje uprisutnjenje u svijetu.
Iz svega na kraju slijedi i moralna pouka.
Isus Krist svojom prisutnošću objavljuje svijetu Boga, a njegova prisutnost otkriva se ondje gdje je sam Isus rekao svojim učenicima da će biti: u svojoj riječi,  u sakramentima, i u služenju bližnjemu. U opasnosti smo da nikad ne upoznamo Krista, ako ga tražimo samo ondje gdje se nama sviđa, a ne ondje gdje nam je on rekao da ga možemo naći. Ako umjesto u objavljenoj riječi tražimo Isusa Krista samo u ljudskoj mudrosti, ako umjesto u sakrametnima tražimo Isusa Krista u ljudskim predajama koje smo sami izmislili, ako umjesto u djelima ljubavi prema bližnjemu tražimo Isusa Krista izvan zajedništva s ljudima, nećemo ga nikada naći. A ako uopće ne tražimo Isusa Krista ostajemo u grijehu koji nam priječi da ugledamo Božje lice.
Odlomak današnjega evanđelja počinje scenom u kojoj Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu. To je zapravo prvi opis Isusa Krista koji prethodi svakoj drugoj spoznaji o njemu. Isus je onaj koji dolazi na svijet i odnosi grijeh svijeta, a svijet treba da mu taj grijeh preda time što će povjerovati u njega kao Sina Božjega.

Fra Domagoj Runje

Opis Isusova krštenja u Evanđelju po Mateju svjedoči nam kako je od samoga početka u kršćanskoj zajednici postavljano pitanje zašto se Isus trebao krstiti. To pitanje proizlazi iz shvaćanja krštenja kao očišćenja od grijeha i rađanja na novi obraćenički život. U tom smislu, budući da nam je Isus postao u svemu sličan osim u grijehu (usp. Heb 4,15),  nije jasno zašto se onda trebao krstiti.
Kad bi krštenje bio čin koji bi označavao samo očišćenje od grijeha na navedeno pitanje bilo bi nemoguće teoretski odgovoriti. Međutim, događaj Isusova krštenja svjedoči nam da krštenje nije samo čin očiščenja od grijeha. Premda se čini da i sam Ivan Krstitelj smatra krštenje isključivo obraćeničkim činom, pa se u to smislu – jer nije bilo potrebe – opire Isusovoj namjeri da se krsti, krštenje je puno više od toga. Ivan Krstitelj navijestio je Isusa Krista kao većeg od sebe. Kao onoga koji ne krsti vodom nego Duhom Svetim. I upravo u Isusovu krštenju to se očituje. Kao veći od njega, svojim krštenjem Isus Ivana Krstitelja, a s njime i sve nas, poučava dubljem značenju krštenja koje je on (Ivan) obavljao, a da mu i nije bio poznat čitav doseg značenja toga otajstvenoga čina. U Isusovu krštenju pokazuje se upravo to da krštenje nije samo prijelomni trenutak u kojem čovjek doživljava veliku promjenu života, nego je krštenje objava našega pravoga identiteta.
Na mjestu gdje drugi ljudi prigodom krštenja u rijeci Jordanu ispovijedaju svoje grijehe, kod Isusa dolazi do objave s otvorenih nebesa. Nad Isusom se u liku goluba pokazuje Duh  Božji, a s neba se čuje glas:“Ovo je Sin moj ljubljeni! U Njemu mi sva milina!“. Na taj način Isus, koji se krštenjem potpuno solidarizirao s grešnim ljudima i pokazao da potpuno pripada čovječanstvu, objavljuje se kao ljubljeni Sin Božji. A Duh Božji koji silazi kao golub i spušta se na nj označuje smisao i svrhu njegova poslanja među ljudima: Isus Krist, Sin Božji došao je na ovaj svijet da snagom svoje žrtve sve ljude privede u mir i zajedništvo s Bogom. To je pravednost koju je trebalo ispuniti.
Zbog te objave dolikovalo je da ga Ivan krsti kako bi svi mogli upoznati pravi identitet Isusa Krista, a u njemu i svoj vlastiti. Bez Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka, mi ne znamo tko smo.  Potrebno nam je krštenje Duhom Svetim da bismo dobili odgovor na to pitanje. Za razliku od Isusa, mi smo grešnici i to u krštenju postaje bjelodano. Zato je potrebno krstiti se vodom, ispovijediti grijehe, obratiti se i promijeniti način života. Ali upravo ta dimenzija krštenja pokazuje da stanje grijeha nije temelj našega identita. Grijeh je nečistoća, magla i smetnja Svjetlu da nas obasja. A temelj je ono što nam je objavljeno u Isusu Kristu: da smo djeca Božje koji kliču Abba! Oče!. (Rim 8,15). Bez krštenja Duhom Svetim ta istina ne može se spoznati.
Ivan je krštavao vodom i time je jasno označena ona stvarna i potrebna obraćenička strana krštenja. Uostalom Ivan je i propovijedao krst obraćenja za oproštenje grijeha. Ljudima je govorio „obratite se!“. To isto propovijedao je i Isus. On je kao i Ivan pozivao na obraćenje i temeljitu promjenu života. Ali nam je isto tako otkrio temeljno značenje krštenja koje sam Ivan nije mogao otkriti. Ako krštenje shvatimo samo kao očišćenje od grijeha u koje opet upadamo, to nas može samo frustrirati i postati izvorom pitanja o samom smislu i svrsi krštenja.  Međutim, krsna spoznaja da smo djeca Božja i da nam je Bog u svome Sinu Isusu Kristu koji je postao čovjekom pokazao puninu svoje ljubavi izvor je neiscrpive radosti u Duhu Svetomu. Stoga je životna radost, unatoč svemu što čovjeka u životu može zadesiti, naravni plod upoznavanja smisla i svrhe Gospodinova i svoga krštenja.

Fra Domagoj Runje

mir.hr

Božićno vrijeme je započelo već vremenom došašća ili adventa kada smo s vjerničkom čežnjom iščekivali Gospodinov dolazak. To je vrijeme kada se čovjek okreće prema Bogu i od njega traži znak, kao odgovor na naše traženje. Na Božić smo slavili upravo taj događaj Božjeg odgovora na čovjekovo traženje. U malom djetetu slavili smo Božji znak usmjeren nama ljudima. Spoznali smo da je Bog čuo i uslišao naše molbe i podario nam svoga Sina.
Današnji blagdan, blagdan Bogojavljenja ili kako je u narodu još pozna blagdan Triju kraljeva kao da nas želi ponovno vratiti u vrijeme koje smo već prošli, a to je vrijeme došašća jer se radi o ponovnom čovjekovom traženju Božjeg znaka, radi se o putovanju triju mudraca s Istoka, koji se žele pokloniti novorođenom kralju. Ali ipak ovaj blagdan nije isti kao vrijeme došašća nego ima jedan drugačiji oblik, a to je traganje. Čuli smo kako mudraci ili kraljevi postaju ljudi tragači, tragaju za Bogom. Oni idu prema Bogu. U vremenu došašća bilo naglašeno iščekivanje, dakle stajanje na mjestu i gledanje odakle će se pojaviti znak. Nakon što se pojavio znak s neba svaki onaj koji prihvaća tu Božju milost krenut će na svoj put. Neće ostati na mjestu. A što znači to kretanje na put i vlastito aktivno traženje pokazuju nam ova tri kralja. To znači napustiti ustaljene svakodnevne okvire i navike, dati se na neizvjestan put, prihvatiti zapreke i čak ismijavanja od onih koji se uopće u tome ne trude.
Svaki čovjek za nečim u životu traga, tragamo za onim što će nam se svidjeti, za onim što nam nedostaje i u tome ne posustajemo dok ne nađemo jer osjećamo veliku čežnju i potrebu u sebi za tim. Tu čežnju trebamo uvijek osjećati i prema svojoj vjeri, a ne samo stajati i pitati se gdje je taj Bog, zašto me se ne sjeti.
Moramo sebi posvijestiti, da je naša vjera stalno traganje za Bogom, koje ne prestaje kada jednom pronađem svoga Gospodina, nego upravo kada ga istinski pronađem i upoznam tek tada shvaćam da sam tek na početku, da sam mu tek na tragu kojega ne smijem zapustiti, jer je dobro poznato ako se trag zapusti lako se izgubi i tada ga je još teže pronaći. Sebi moramo posvijestiti da vjerovati ne znači posjedovati svoga Gospodina nego upravo suprotno, to znači uvijek tragati za njim.
Cjelokupno božićno vrijeme upućeno je prema ovom blagdanu prema, bogojavljenju, objavi Boga čovjeku. Bog je došao radi čovjek i čovjeku se objavljuje, a čovjek ga prihvaća.
Proroštvo proroka Izaije upućuje sve ljude k središtu, upućuje sve ljude u Jeruzalem, tj. sv. ljude upućuje na događaj utjelovljenja Kristova. Sv. Pavao također naglašava pozvanost i to ne samo obećanog naroda nego svih naroda. Svi su narodi pozvani na spasenje. Prvi koji su prihvatili Isusa kao Spasitelja bili su mudraci. Mudraci sa svih strana svijeta označuju upravo pozvanost svih na slušanje Kristove riječi i njegova poslanja. To također potvrđuje današnje Evanđelje koje nam želi reći: ako se Židovi mogu pohvaliti da su se oni prvi poklonili Spasitelju svijeta, malom djetetu Isusu, ni ostali narodi u likovima mudraca nisu zaostali nego su poziv prihvatili, a time prihvatili i Kristovo poslanje.
Bogojavljenje se ostvaruje i trajnim pristupanjem vjernika k Isusu. Vjernici širom svijeta, ne samo na Bogojavljenje, nego svake nedjelje i blagdana okupljaju se i poput pastira i mudraca pristupaju Kristu u njegovim crkvama. Na poseban se način ono ostvaruje krštenjem djece u Crkvi, jer time uvijek novi i novi "mudraci" pristupaju Kristu u njegovoj Crkvi.
Drugi oblik Bogojavljenja biva po našem vjerničkom životu. U njemu se naime očituje Božja prisutnost, snaga Kristova. U životu Kristovih vjernika i danas očituje vjera i ljubav na djelu.
Današnja riječ nam, dakle, želi posvijestiti da Krist trajno boravi među nama i da nas njegova zvijezda, zvijezda vjere, trajno upućuje i vodi k njemu. Naša crkva je kuća Kristova, tu ga nalazimo i tu mu prinosimo darove našega srca, duše i razuma.
Neka nas ova svetkovina Bogojavljenja na to podsjeti i to nam ureže u srce. Krist je došao na svijet i tu je uvijek ostao, a na nama je da ga prepoznamo svojim srcem i vjerom pouzdavajući se u njegovu riječ i djela.

Prije nekoliko godina imao sam priliku gledati jedan kratki film koji prepričavam po sjećanju. Možda se potkrade i pokoja pogreška, ali se nadam da će poruka biti jasna.

Radnja filma odvija se u Japanu za vrijeme i netom poslije Drugoga svjetskoga rata.
U nekom selu oženio se jedan mladić i vrlo brzo nakon vjenčanja regrutiran je u carsku vojsku. U ratu je doživio, vidio, pa i sam činio svašta: ubojstva, mučenja, silovanja, paleži, protjerivanja ljudi iz njihovih domova itd. Sve je to doživio i preživio, ali se nakon rata nije vratio kući. Budući da ga nitko nije vidio ni mrtva ni živa smatrali su ga nestalim.

A onda se počelo govoriti kako su ga vidjeli u šumi koja se nalazi blizu njegove rodne kuće u kojoj još žive i čekaju ga njegovi roditelji i njegova mlada žena. Kada je čula govorkanja, žena je pošla u potragu. I doista, jednoga dana ugledala je svoga muža kako ide na jezero usred šume piti vodu.

Ali njezin muž nije hodao uspravno kao čovjek. Gmizao je po zemlji kako zmija ili kakav drugi gmizavac.

Žena je shvatila o čemu se radi. Uzela je kamen. Pogodila svoga muža u glavu i rekla: „Zar se stidiš biti čovjek!?“.

Čini se da je ovo pitanje stalno aktualno. Svjedoci smo kako i u ovom našem vremenu postoji toliko razloga da se zastidimo što smo ljudi. I danas se ratuje, pali, ubija, siluje, protjeruje, bježi i ne pokazuje dovoljno brige da se stvari promijene na bolje. Zgražamo se nad svime time i ne želimo promijeniti svoj način života. Možda se čak ni ne pitamo: trebamo li se stidjeti biti ljudi?

Kada su prvi čovjek i žena sagriješili ne poslušavši Boga, nego zmiju, otvorile su im se oči da vide svoju golotinju i oni su se zastidjeli. Prvotni skladni odnosi između Boga i ljudi kao i ljudi međusobno poremetili su se. Čovjek i žena osjetili su potrebu da se zaštite jedno od drugoga i spleli su pregače od smokova lišća. Sakrili su se i od Boga. Kad su čuli njegov korak u vrtu za dnevnoga povjetarca šćućurili su se među stablima u edenskom vrtu. Ali Bog ih traži. On čovjeka pita gdje si? i započinje dijalog koji puninu svoje riječi postiže u utjelovljenju Vječne Riječi.

Nakon onoga razgovora u edenskom vrtu Bog je čovjeka i  ženu odjednuo odjećom od krzna i obučeni tom odjećom oni su mogli nastaviti živjeti, a da se ne stide. Nakon što je sagriješio čovjek više ne može biti gol, a ne osjećati stida. Potrebna mu je odjeća bolja od pregača od smokvina lista. U takvoj odjeći čovjek se nije mogao pokazati pred Bogom. Za to mu je potrebna odjeća koju mu može dati samo Bog.

Za nas kršćane ta odjeća jest odjeća novoga čovjeka  uronjenja čitavim tijelom u Isusa Kristu. Ali mi se ne bismo mogli zaodjenuti Kristom, da on prethodno nije u potpunosti obukao na sebe odjeću naše ljudske krhkosti.

Utjelovljenjem svoga Sina Bog nam je pokazao što njemu znači biti čovjek. Nijedna riječ ni djelo koje promiče ljudsko dostojanstvo ne može se mjeriti s činom Božjeg utjelovljenja. Postavši čovjekom u Isusu Kristu Bog nam je pokazao kako možemo u ovom biti ljudi, a da se toga ne stidimo. Svi argumenti koji govore protiv čovjeka padaju u vodu, kad se sjetimo da je Bog postao čovjekom. Premda smo grešni i svojim djelima zaslužujemo smrt, Bog nas stalno poziva na život.

Ostaje nam zapitati se koliko smo svjesni toga sadržaja naše vjere i koliko u toj svijesti živimo. Svijest o Božjoj ljubavi prema čovjeku, koja se očitovala Kristovim utjelovljenjem, ne može se živjeti tek prigodno. To je stvar koja se tiče cjelovitosti našega života. Pa ipak to ne znači da Božić i božićni blagdani nisu prigoda da uhvatimo novi zalet u svom vjerničkom životu. To nam osobito omogućuju naša liturgijska slavlja u kojima se intenzivira naša svijest o Božjoj prisutnosti među nama.

Tijekom došašća, pogotovo u posljednjim danima pred Božić, ime Emanuel – s nama Bog – kojim je prorok Izaija navijestio Kristovo rođenje često je odzvonilo u našim ušima. Neka to zvonko ime dopre i do našega srca.

U priču o mladom vojniku koji se stidio biti čovjekom, ne spominje se Bog. Zlo rata i nasilja ignorira i zamagljuje Božju prisutnost među nama. U priči o grijehu prvih ljudi Bog se, dok sam ne potraži čovjeka, spominje samo u trećem licu. Čini se kao nije prisutan ondje gdje se griješi. Ali on je svejedno tu. I kad griješimo on je tu da na od grijeha očisti. Zove nas na obraćenje i daje nam odjeću kako bismo mogli živjeti tako da se ne stidimo biti ljudi.

Fra Domagoj Runje

Proteklih nekoliko nedjelja došašća odlomci iz evanđelja stavljali su pred nas lik Ivana Krstitelja, koji je uzor vrijedan divljenja. Ivan Krstitelj bio je i više nego prorok, veliki propovjednik, ali i isposnik čiji je način života veoma teško nasljedovati. Stoga, sve ako i nastojimo slušati i izvršavati Ivanov poziv na obraćenje i spremno čekati naviješteni dolazak Isusa Krista teško se možemo poistovjetiti s tako izuzetnim likom. Nismo svi nadareni i neustrašivi propovjednici niti na nam svima baš dobro stoji odjeća od devine dlake, a ni svačiji želudac nije gostoljubiv prema skakavcima i divljem medu. Uglavnom smo prosječne osobe složenih odnosa i promjenljivih emocija.

Možda nam zato današnje evanđelje stavlja pred oči jedan drugi veliki lik koji nas ne osvaja ni jednom jedinom rječju, nego svojom šutnjom, sumnjom, vjerom, kolebanjem i odvažnošću. Radi se o Josipu, Marijinu zaručniku, čija je uloga u Isusovu rođenju istodobno i sporedna i nezmjenjiva.

Ime Josip spominje se četiri puta u današnjem Evanđelju.

Prvi put Josip se spominje jednostavno kao čovjek s kojim je zaručena Isusova majka Marija, koja se našla  trudna po Duhu Svetomu prije nego što su njih dvoje započeli zajedno živjeti kao muž i žena. Time se želi jasno reći da Josip nije Isusov tjelesni otac.  Za bolje razumijevanje ove stiuacije treba reći i to da ovo prvo spominjanje Josipa u današnjem odlomku nije ujedno prvo spominjanje Josipa u Evanđelju po Mateju uopće. On je prethodno spomenut u Mt 1,16 na kraju Isusova rodosovlja, da bi se istaklo, kako Josip, premda nije njegov tjelesni otac, osigurava Isusu zakonito sinovstvo u ljudskom društvu.  Time je označena njegova uloga u otajstvu Kristova utjelovljenja, a u današnjem odlomku govori se o drami koja se pri tome odigravala u Josipovoj duši.

Drugi put Josip se naziva Marijinim mužem, pravednikom koji svoju trudnu ženu nije htio izvrgnuti sramoti, nego je  naumio da je potajice napusti. Radi se o veoma dramatičnoj situaciji koja potvrđuje kako je Josip  znao da on nije otac djeteta koje nosi njegova žena Marija, ali nije naravno znao ništa o začeću po Duhu Svetomu. Jedini  je njegov zaključak da je Marija, dok je bila s njime zaručena, učinila preljub za koji je po Zakonu propisana smrtna kazna. Josip je razapet između njegove očigledne ljubavi prema Mariji, boli koju mu je prouzrokavala njezina izvanbračna trudnoća i pravednosti koja nalaže da se onaj tko počini preljub kazni smrću. U takvoj situaciji Josip, koji u  ovom trenutku nije spreman primiti u svoj život ženu s tuđim djetetom, donosi jedinu drugu odluku koja spašava život. On će Mariju potajice napustiti i tako će u očima javnosti  koja misliti da Marija nosi njegovo dijete ispasti kao nepošten čovjek koji napušta svoju trudnu ženu. Ali Josip je spreman nositi na sebi tu krivnju, samo da spasi život Marije, a s njom i djeteta koje nosi. Ono što Josip još nije spreman već smo rekli: on nije spreman prihvatiti za ženu osobu s djetetom koje nije njegovo.

U trećem spominjanju Josipova imena događa se velika promjena. Josip sam po sebi i okružen pravilima društva u kojem živi ne može učiniti iskorak vjere kojom bi prihvatio dotada nečuveni događaj začeća po Duhu Svetomu. Stoga mu se u snu javlja anđeo Božji. San je legitimno pa čak i povlašteno stanje u kojem se Bog obraća čovjeku. Dok je budan, čovjek je ograničen mnogočime, a posebno ljudskimo obzirima. Njegovo ponašanje uvjetovano je onim što će tko vidjeti i reći. U tome smislu san je područje veće slobode, iskrenijeg izricanja osjećaja i želja, pa tako i stanje u kojem se lakše čuje što Bog progovara našemu srcu. U takvom stanju Josip dobiva anđeosku pouku koja ga poziva na slobodu od straha, objavljuje mu da je ono što je u Mariji začeto doista od Duha Svetoga. To osnažuje njegovu vjeru u Marijinu čestitost i hrani njihovu međusobnu ljubav. Josipu je dana i vlast da djetetu koje će Marija roditi dade ime što znači da Bog svoga Sina povjerava ljudskom Josipovu očinstvu.

Četvri put Josip se spominje kao probuđen čovjek koji vrši ono što mu je u snu naredio anđeo Gospodnji. San je doista sve ono što smo maloprije rekli: i područje slobode i stanje u kojem se bolje čuje Božji glas kao i želje vlastitoga srca. Ali uza sve to san je ipak pasivno stanje. Ako se ništa ne učini, san ostaje samo san.

Stoga se nerijetko događa da čovjeka probudi upravo san. Svi imamo to iskustvo da smo se probudili u snu, a kao vjernici u tome možemo prepoznati Božji prst. Upravo to dogodilo se sa svetim Josipm. On je htio u svoj život primiti i Mariju i njezino dijete, ali mu je zarobljenu ograničenošću osobnog iskustva, gologa razuma i očekivanja društva bilo potrebno da ga za ispravno djelovanje probudi san.

Zasigurno se u mnogim životnim situacijama možemo poistovjetiti s Josipom. U dubinu našega srca Bog nam govori što je ispravno i htjeli bismo to i učiniti, ali nas ljudske brige i buka svijeta smete i zarobi dotle da ne govorimo i činimo ono što bismo doista htjeli. Naš san je biti potpuno vjeran Bogu, abrahamovski mu vjerovati i nadati se protiv svake nade. Naš san je da u naš život uđe Marija s Isusom Božjim sinom začetom po Duhu Svetomu, jedinim Spasiteljem ljudskoga roda. Neka nas taj san probudi da tako doista i živimo.

Fra Domagoj Runje

ČITANJA: Iz 35,1-6a.10; Ps 146,6c-10; Jak 5,7-10; Mt 11,2-11

Svoje djelovanje u Galileji Isus je započeo kad je  čuo da je Ivan “predan“ (Mt  4,12) to jest kada je Herod bacio Ivana u tamnicu jer ga je javno opominjao što se oženio Herodijadom, ženom svoga brata Filipa (Mt 14,3). Kad je, dakle, Ivan završio u tamnici, Isus poziva i okuplja oko sebe dvanaestoricu učenika koje upućuje i poučava o Kraljevstvu nebeskom. Govori im o vrijednostima toga Kraljevstva i pred njima čini razna čudesa koja potvrđuju njegov dolazak. Isus ozdravlja bolesnike, vraća vidi slijepima, utišava oluju na moru, izgoni zloduhe, čisti gubavce itd.

No ni Ivanovo tamnovanje nije pasivno. On je ostao u kontaktu sa svojim učenicima. Kako vidimo iz prve rečenice današnjega odlomka iz Evanđelja po Mateju, Ivan je u tamnici dočuo za Kristova djela i poslao je svoje učenike da ga upitaju: „Je si li to Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo“. Važan je upotrijebljeni izraz „Kristova djela.“ Naime, u početnoj rečenici današnje evanđelje koristi upravo taj izraz, dok se u nastavku onaj koji odgovara na pitanje naziva Isusom. Ivan je, dakle, čuo da Isus iz Galileje čini Kristova tj. Mesijina djela. A prorok Izaija, kako među ostalim čitamo u današnjem prvom čitanju, navodi neka od tih djela: „Sljepačke će oči progledati, uši će se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati k’o jelen, njemakov će jezik klicati“ (Iz, 35,5-6).

Ivan je već susreo Isusa. Dok je Ivan krštavao na Jordanu došao je jednoga dana Isus iz Galileje i htio je da ga Ivan krsti kao i ostale ljude. Ivan je već tada prepoznao Isusa i rekao mu: „Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?« (Mt 3,14), ali je ipak popustio i krstio Isusa, nakon čega je uslijedila objava s neba i začuo se glas „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!“ (Mt 3,17). Prema tome, Ivanu je već tada bio poznat identitet Isusa iz Galileje. On je očekivani Mesija u kojem Bog hita da spasi svoj narod.

Međutim, u tom trenutku Isus još nije učinio nijedno Mesijino tj. Kristovo djelo. Bio je to stoga susret koji bi sigurno pao u zaborav da Isus svoj mesijanski identitet nije potvrdio djelima. Zato Isus Ivanovim učenicima odgovara neke jave Ivanu što su čuli i vidjeli. Isus ne naviješta Kraljevstvo nebesko samo riječima, nego se ono pokazuje u njegovim djelima. No ta poruka zapravo je izrečena više radi drugih,  negoli radi samoga Ivana, kao što i Ivan šalje svoje učenike da pitaju Isusa „Jesi li ti Onaj koji ima doći?“ više radi njih negoli radi sebe.

U kontekstu čitava Evanđelja po Mateju današnji odlomak doima se kao zajednički Ivanov i Isusov navještaj Radosne vijesti. Obojica poznaju jedan drugoga. Možemo ih nazvati i prijateljima koji nisu isključivi prema drugim osobama, nego u svoje zajedništvo žele uključiti sve ljude. Njihov dijalog preko posrednika – Ivanovih učenika –  kao da ima za cilj da i oni upoznaju Ivana i Isusa onako kako oni poznaju jedan drugoga. Ali ne samo oni.

Nakon što su Ivanovi učenici otišli da potvrde svom učitelju ono što je on već znao, Isus se obraća mnoštvu govoreći im o Ivanu Krstitelju. Isus ističe njegov moralni integritet, požrtvovnost i vjernost pozivu koji je veći od proročkog, jer su proroci u odnosu na Ivana samo službenici koji su najavili njegov dolazak kao Božjega glasnika.

Isus ovom prigodom izgovara i onu poznatu tvrdnju kako između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja.

To su riječi koje Isus nije rekao o nikomu drugom. Pa ipak, postoji i veličina veća od Ivanove. Čak i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega! Što znače te riječi? Na to pitanje nije lako dati kratak odgovor. Možemo ipak o tim riječima pokušati nešto reći.

Ivan, najveći rođen od žene, nalazi se u tamnici u koju su ga stavile vladalačke strukture ovoga svijeta. Te strukture odražavaju ono što se u ovom svijetu smatra vrijednim i poželjnim, a što nevrijednim i nepoželjnim. Onaj tko je utamničio Ivana na taj način pokazuje svoju veličinu, ali iz perspektive Kraljevstva nebeskog u kojem vlada Bog Ivan je kao Božji čovjek neusporedivo veći. S druge strane, u samom Kraljevstvu gdje Božja vladavina dosiže svoju puninu Ivanova je veličina zapravo sasvim obična stvar. I onaj najmanji u Kraljevstvu nebeskom gdje je sve po Božju, veći je od Ivana u trenutku kad Isus izgovara riječi „Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja.“

Fra Domagoj Runje

ČITANJA: Izl 17,8-13; Ps 121,1-8; 2Tim 3,14 – 4,2; Lk 18,1-8

Posljednja rečenica današnjih misnih čitanja glasi: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ To pitanje stoji na kraju odlomka iz Evanđelja po Luki gdje Isus na primjeru uspjeha uporne udovice koja traži  pomoć od zloga suca poučava svoje učenike kako treba neprestano moliti. Molitva je, naime, uvijek uspješna jer ne može ostati neuslišana. No navedeno Isusovo pitanje sadrži još jednu važnu poruku koja se provlači kroz sva tri današnja misna čitanja: onaj tko je vjeruje, a to je zapravo samo onaj tko moli,  sposoban je u svim životnim situacijama, pa i onim najgorima, prepoznati kako Bog sve usmjerava na dobro.

U prvom čitanju iz Knjige Izlaska donesen je opis prve bitke koju su Izraelci vodili na svome putu kroz pustinju. Borili su se s Amalečanima kod Refidima. U opisu bitke ne navodi se nikakav razlog za borbu. Amalečani su jednostavno došli i zaratili se s Izraelcima. Možemo samo zaključiti da su Amalečani priječili Izraelcima da prođu kroz njihovu zemlju. No ono što još zanimljivije jest da u odlomku koji govori o toj epizodi na putu prema Obećanoj zemlji biblijski pisac ne posvećuje pažnju detaljnom opisu same oružane bitke nego Mojsijevoj molitvi na vrhu brda. To je bila molitva bez riječi. Mojsije je držao ruke uzdignute prema nebu. Dok su mu ruke bile uzdignute Izraelci su nadjačavali, a kad bi mu se ruke spustile nadjačavali su Amalečani. Uzdignute ruke u kojima je Mojisje držao Božji štap u biblijskom kontekstu tumače se kao obredni čin prijetnje neprijateljima koji će biti poraženi. Ali neka nam je slobodno protumačiti tu Mojsijevu i današnjim značenjem geste uzdignutih ruku u ratnim sukobima. Danas, naime, ta gesta kao vidljiv znak da u rukama nema ubojitog oružja znači predaju i odustanak od oružane borbe  A tako je zapravo i bilo u Mojsijevu slučaju. On u rukama nije imao smrtonosno oružje, nego štap koji je bio znak prisutnosti živoga Boga. Budući da su Izraelci gubili u borbi kad god bi Mojsije spustio ruke, a nadjačavali kad bi ih uzdignuo, očito je da biblijski pisac konačnu pobjedu ne pripisuje snazi oružja nego snazi odnosa s Bogom. Mojsijeve uzdignute ruke čin su predanja Bogu i stavljanje ishoda borbe u njegove ruke.

Suvremenom čitatelju možda će stvarati poteškoće to što se u jednom oružanom sukobu daje uloga Bogu i to na točno određenoj strani. Ali poruka je zapravo jednostavna. Činjenica da Izraelci malaksavaju kad Mojsije spusti ruke, zapravo govori o  Božjoj nepristranosti i o tome da ne pobjeđuju oni koji ‘imaju boga’ na svojoj strani, nego pobjeđuju oni koji su na strani Božjoj.

U svojim uputama Timoteju apostol Pavao ukazuje na poučnost Svetoga Pisma koje je bogoduho i korisno da čovjeka učini sposobnim za svako dobro djelo. Naravno da se u ovom slučaju pod Svetim Pismom smatra Stari zavjet u kojem je, među ostalim, opisan i događaj iz prvoga čitanja iz Knjige Izlaska. Kakavu pouku treba izvući Timotej iz opisa borbe s Amalečanima? Čini se da se odgovor nalazi u pozivu na upornost u propovijedanju riječi i u zgodno i u nezgodno vrijeme. Mojsije predvodeći narod kroz pustinju nije odustao kod prve prepreke. Već na početku puta pojavljuju se problemi s nedostatkom hrane i vode, a potom i problemi s neprijateljima koji ometaju slobodan put prema Obećanoj zemlji. A uz to povjereni narod sve to prati mrmljanjem i prigovaranjem. Međutim, Mojsije u svemu tome uzdiže ruke prema nebu, pa se tako treba ponašati i Timotej kao predstojnik zajednice ljudi koji su mu povjereni.

Za razliku od Mojsija čije su molitve upućene dobromu i svemogućemu Bogu, udovica iz prispodobe današnjeg odlomka iz Evanđelja po Luki ustrajno moli zloga suca da je obrani od njezinih neprijatelja. Sudac je to i učinio, ali ne zato što bi se nad njom sažalio i odjednom postao dobar, nego zato da mu udovica više ne dodijava. Zli sudac ne želi udovici pomoći nego je se želi riješiti. Njegova je motivacija sebična i kao takva loša. Međutim dobro koje je učinio nije zbog toga nevrijedno. Vrijednima ga je učinila udovica. On je postigla pravdu, a njezino ‘dodijavanje’ postalo primjerom vjere koja nikada ne odustaje. Jedino takvu vjeru koja do kraja ustraje u tome da zlo preobražava u dobro naći će Sin Čovječji kada dođe.

Fra Domagoj Runje

Opis čudesnoga ozdravljenja Naamana Sirca obuhvaća čitavo peto poglavlje Druge knjige o kraljevima (5,1-27), a današnje prvo čitanje donosi samo odlomak u kojem se Naaman na riječ proroka Elizeja okupao sedam puta u rijeci Jordanu i očistio se od gube od koje je bolovao. Ono što se ističe u ovom odlomku u skladu s ostalim čitanjima današnje nedjelje jest Naamanova zahvalnost. Ta zahvalnost utoliko je znakovitija jer je riječ o strancu koji nije samo ozdravio u svome tijelu nego se na koncu obratio i priznao Jahvu kao jedinoga pravoga Boga.

U znak zahvalnosti Bogu, Naaman je htio dati dar njegovu proroku Elizeju. Međutim, Elizej ne prima dara potvrđujući tako autentičnost svoga proročkog poslanja. On je pomogao Naamanu jer time služi Bogu, a ne zato da bi se materijalno okoristio bogatstvom toga vojskovođe aramskoga kralja.

Naš odlomak završava Naamanovom molbom Elizeju neka mu dopusti da na dvije mazge ponese svojoj kući zemlje kako bi na njoj prinosio žrtve pravomu Bogu. Ali zbog potpune slike Naamanova obraćenja potrebno je navesti i sljedeći detalj: premda je sam odlučio od sada štovati samo Jahvu, Naaman moli neka mu se oprosti kad u službi svoga gospodara bude morao ući u hram boga Rimona i ondje se zajedno s njime pokloniti (5,18). Eliezj mu je riječima „Idi s mirom“ to praktički dopustio, čime Naaman postaje primjerom onih vjernika koji zbog različitih okolnosti ne mogu javno ispovijedati svoju vjeru. Uz to, ne treba zaboraviti važnu ulogu tu igra činjenica da je Naaman Sirac stranac. Naime, takav kompromis, kad bi se radilo o Židovu bio otpad od vjere, dok se u slučaju strancu radi o dopustivom koraku u procesu obraćenja.

O otvorenosti stranaca susretu s Bogom i njihovoj zahvalnosti na primljenim darovima govori se i odlomku današnjega evanđelja. Ozdravljenje desetorice gubavaca događa se na Isusovu putu prema Jeruzalemu. Napomena da je prolazio između Samarije i Galileje biblijskim geografima zadaje poteškoće u određivanju puta kojim je Isus išao. No u službi pripovijedanja taj podatak ima smisao koji se kasnije otkriva. Isus je ulazio u neko neimenovano selo, a u susret mu je izišlo deset gubavaca koji su se prema propisu zaustavili dovoljno daleko da ga ne bi onečistili. Ali, umjesto da prema Zakonu isto tako viču „Nečist! Nečist!“ (Lev 13,45), gubavci nazivaju Isusa učiteljem i mole ga da im se smiluje. Njihova molitva pokazuje vjeru da ih Isus može ozdraviti, a vapaj „smiluj se“ inače je tipičan za obraćanje Bogu. Gubavci stoga vjeruju da u Isusu djeluje božanska snaga.

Dok oni tako vape, Isus ih sa svoje strane najprije susreće pogledom. To je važan čin uspostave komunikacije kojim već započinje proces ozdravljenja. Potom im Isus nalaže da se pokažu svećenicima. To je u skladu sa Levitskim zakonikom (14,32) koji propisuje ritual za očišćenje gubavca, nakon što svećenik ustanovi da je ozdravio od svoje bolesti. Nakon tog obreda očišćeni gubavac može se ponovno vratiti svojoj kući i općenito sudjelovati u društvenom životu.

Ozdravljenje desetorice gubavaca događa se na putu prema svećenicima, što znači da su sva desetorica povjerovala na Isusovu riječ. No, jedan od njih u svojoj se vjeri posebno ističe. On, čini se, nije ni došao do svećenika i prije nego je izvršio obred očišćenja vidjevši da je ozdravio najprije se vratio Isusu da mu zahvali. U tom trenutku težište pripovijedanja od pokazivanja Isusove božanske ozdraviteljske moći prelazi na temu zahvalnosti, koju je pokazao samo jedan od desetorice izliječenih. K tomu, taj zahvalni čovjek je Samarijanac te se temeljna poruka širi na pozitivan stav prema strancima koji često znaju pokazati veću zahvalnost od domaćih.

Nakon niza retoričkih pitanja na tu temu Isus samom zahvalnom ozdravljeniku kaže: „Ustani! Idi! Vjera te tvoja spasila!“ (r. 19). Neupitno je da su i ostala devetorica ozdravljenih pokazala vjeru u Isusa. Ali radi se o različitoj vrsti vjere. Možemo reći da su devetorica pokazala vjera koja ih je ozdravila, ali je samo deseti pokazao vjeru koja ga je spasila. Naime, premda ih je Isusu ozdravio, olakšao im život i oslobodio ih tereta odvojenosti od drugih ljudi, samim time devetorica gubavca nisu ostvarili i zajedništvo s Bogom. A to je ono što spašava u punom smislu riječi. Jedino Samarijanac pokazao je da mu nije stalo samo do tjelesnog ozdravljenja, nego do toga da u svome tijelu proslavi Boga.

fra Domagoj Runje

ČITANJA: Hab 1,2-3; 2,2-4; Ps 95,1-2.6-9; 2Tim 1,6-8.13-14; Lk 17,5-10

Češki katolički svećenik Tomáš Halík koji se smatra jednim od najznačajnih „teologa ateizma“ na jednome mjestu u svojoj knjizi Strpljenje s Bogom komentira Isusove riječi koje slušamo u današnjem evanđelju (i paralenim mjestima u Mk i Mt) kada apostoli traže od Isusa da im umnoži vjeru, a on im odgovara: „Da imate vjeru koliko je zrno gorušičino …“

Obično se stanje vjere kod apostola u ovom slučaju tumači tako kao da je njhova vjera i manja od zrno gorušičina, ili vjere uopće nisu imali. Prema tome, Isus bi ih onda svojim riječima pozvao da imaju barem mrvicu vjere, i imat će moć činiti čudesa. U tom smislu te Isusove riječi utjeha su mnogim kršćanima u trenucima kada je njihova vjera u krizi ili je gotovo potpuno izgubljena. Tješimo se tada time što ni sami Isusovu apostoli koji su živjeli u Isusovu društvu i svojim očima vidjeli njegova djela nisu u određenim trenucima imali vjere ni toliko malo koliko je maleno gorušičino zrno.

Međutim, možemo pogledati stvarnost vjere iz druge perspekive i upitati se: A što ako je vjera učenika bila velika i oni htjeli da im bude još veća, pa ih Isus poziva da ne teže za velikom, nego za malom, odnosno poniznom vjerom?

Postoje, naime, vjernici koji se diče veličinom svoje vjere koju smatraju kao nekim skladištem odgovorâ na sva moguća životna pitanja. Pa sve ako u to skladište često ni ne zaviruju, već to što ga posjeduju izdiže ih u njihovim očima iznad drugih ljudi koji priznaju da im je vjera mala ili nikakva. Naravno, takvi vjernici, a da to i ne primijete, često zauzmu životni stav koji se u Prvoj Ivanovoj poslanici naziva oholost života koja nije od Oca nego od svijeta (1Iv 2,16). Eto takve je ‘vjernike’ potrebno pozvati da se odreknu svoje ‘velike vjere’ i prihvate onu vjeru koja je mala poput zrna gorušičina, ali je toliko moćna da premješta ne samo duboko ukorijenjena stabla nego i brda.

Gledajući sa stajališta biblijske egzegeze ne znamo pogađa li Tomáš Halík baš ono što je u ovoj epizodi Isus htio poručiti svojima apostolima, ali zasigurno pogađa problem koji se pojavljuje u trijumfalističkom poimanju vjere i Crkve kao i njezine uloge u svijetu. Mnogi ljudi, naime, imaju odbojnost prema Crkvi i vjernicima, jer imaju dojam da se radi o instituciji i ljudima koji su uvjereni da posjeduju svu istinu. Naravno da je to predrasuda i da oni koji tako misle imaju krivu sliku o vjeri i Crkvi. Međutim, upravo zbog toga čitava Crkva i svaki pojedini vjernik pozvani su da se predstavljaju svijetu ne kao posjednici ‘velike vjere’, nego kao oni koji žude za tim da imaju poniznu vjeru, malu poput gorušičina zrna. Doista, tko se predstavlja kao veliki vjernik superioran nad drugim ljudima time samo pokazuje da nije od Oca nego od svijeta, jer tu veliku vjeru pokazuje kao svoju zaslugu, kao nešto svoje, a ne kao Božji dar, i ponaša na isti način na koji se ponašaju veleposjednici ovoga svijeta.

U prilog ovom razmišljanju koje se oslanja na misao spomenutoga teologa ide nastavak Isusova govora apostolima. Nakon izricanja želje da imaju vjeru koliko je zrno gorušičino, Isus govori o odnosu između gospodara i sluge. Koristeći sliku iz životnih odnosa koji su bili poznati njegovim učenicima Isus polazi od toga da gospodar ne duguje nikakvu zahvalnost svome sluzi, niti je sluga stekao neke posebne zasluge samo zato što je po dužnosti izvršio naredbu svoga gospodara. Naprotiv, Isus još dodaje kako sluge, pošto su izvršili sve što im je naređeno, trebaju ponizno reći „Sluge smo beskorisne. Učinismo što smo bili dužni učiniti.“ Eto takva treba da bude čovjekova vjera u Boga. Ne nešto što bi čovjek smatrao svojom zaslugom, nego ponizno priznanje svoga činjeničnoga stanja: sluga sam koji sve duguje svomu Gospodaru.

Na kraju spomenimo da se u ovom odlomku Isusovi učenici ne bez razloga nazivaju apostolima. Naime, apostol je naziv koji se ne primjenjuje tek tako na svaku osobu koja sluša Isusove riječi, nego na one koje on šalje propovijedati drugim ljudima. Njima je, prema tome, na poseban način upućena pouka o poniznosti vjere. Evanđelist Luka ne bilježi kako su prvi apostoli reagirali na Isusove riječi o maloj vjeri. Ali u Crkvi od početka postoji vijest o tome da apostoli trebaju biti ponizni ljudi koji ne manipuliraju ni svojom ni tuđom vjerom i to u svrhe koje nisu od Oca. Premda i najmanjom vjerom možemo zapovijedati brdima i stablima, ne smijemo je koristiti kao sredstvo vladanja nad ljudima. To onda više ne bi bila vjera, nego nasilje. Zato završimo riječima apostola Pavla koji, odustavši od ponovnog dolaska u Korint da bi poručio Korinćanima kako u svojoj vjeri ne smiju ovisiti o njemu, kaže „Ta mi nismo gospodari vaše vjere, nego suradnici vaše radosti.“ (2Kor 1,24)

Fra Domagoj Runje

mir.hr

njemcka-zastava

Gospodin mi je zaštita,
na polje me prostrano izvede,
spasi me jer sam mu mio.

(Ps 18, 19-20)

Novi župni listić!

Želim krstiti dijete!

Želim se vjenčati!

Dječji zbor

Go to top